Ni zatvoreno sinjsko rodilište nije spriječilo male alkare i alkarice da žure ugledati svijet
ovih dana pa smo njihove vrijedne mame i ponekog hrabrog tatu poučili kako disati
na porodu ma gdje bio i dojiti uspješno ma što drugi o tome mislio.
Pa ste nas tako mogli pronaći u Marmontovoj gdje vrijedno dijelimo
materijale o dojenju zajedno s primaljama, rodama i IBCLC savjetnicama…
za nekoliko dana kojih 100injak metara niže podijelili smo godišnje nagrade u Gradskom kazalištu lutaka
za najduži porod Tamari Vidović (14 sati), za najkraći porod Sandri Pepur(50 min.), za najduže
dojenje Margareti Livaković(2.godine) i za najhrabrijeg tatu Jurici Veiću, 
sve smo to začinili prekrasnom predstavom o Pipu, a već u nedjelju osvanuli na
Braču prvom gdje smo učili disati, tiskati, relaksirati se i što je najvažnije dojiti s
bračkim trudnicama, vrijedan TJEDAN je iza nas…
Ove godine slavili smo u Splitu i u Kaštelima ali radno, naše savjetnice podijelile su s vama radost i iskustvo uspješnog dojenja kao i sve važne informacije o dostupnim oblicima pomoći kod problema s dojenjem, nadamo se da smo vam bili od pomoći
U Gradskoj knjižnici “Marko Marulić” u ponedjeljak 14.06. održan je okrugli stol na temu “Porod po mjeri majke i djeteta”.
Predviđena tri sata bila su premalo za raspravu o svim zanimljivim stavovima i iskustvima koja su se mogla ćuti iz različitih sredina o ovoj osjetljivoj temi.
Zahvaljujemo primalji Eriki Spirić koja je s nama 
podjelila iskustva rađanja u varaždinuskom rodilištu gdje je najvažniji instrument ljubav i pažnja prema rodilji, dr Nasiću iz sinjskog rodilišta koji je hrabro opisao put osobnih i radnih promjena koje su on i njegove kolege morali proći da bi postali Rodilište prijatelj djece, te prof. Striniću, dr Furlan, doc. Vuliću, dr Perkoviću, vms Bjelanović i ostalima iz Splita koji su zajedno sa svima nama pokušali osvjetliti put postepenih promjena kako bi i splitsko rodilište kroz neko vrijeme postiglo status prijatelja djece i majki.
U toj velikoj nadi, slutnji postavili smo za vas izložbu fotografija na temu “Dodir roditeljstva-dodir ljubavi” u prizemlju gradske knjižnice koju možete pogledati do 26.06.2010. u radnom vremenu knjižnice.
Bili smo na danima volontera dijeleći štand s “rodama” i
zajedno s njima odoljeli poplavi vode koja se sljevala na naš
štand iz fontane;trebalo je imati opremu za doći i kupiti nešto
od nas i zato hvala najhrabrijima koji su kupili radove naše
djece i pomogli da i naša udruga da obol u priikupljanju novca
za kupnju pomagala za djecu s problemima autizma.
Unato
č najavama ciklona, kiše i zatvaranju rodlišta u
Makarskoj uspjeli smo okupiti buduće mame Makaranke
koje su rađe slušale naša predavanja nego prosvjedovale
pred kamerama HTV-a jer kako kažu ni same neznaju
gdje će roditi do samog kraja trudnoće…a
trudove na porodu olakšati disanjem i kasnije uspješno dojiti, njegovati i maziti bebu trebati će svakako rodile u Splitu ili u Makarskoj…
Članice kluba održale su ovog vikenda radionice o disanju i dojenju u sinjskom rodilištu, jedinom s nazivom “Rodilište-prijatelj djece” u našoj županiji. Ugodno iznenađene toplim prijemom osoblja i veselom trudničkom grupom koju je upotpunio i jedan hrabri tata saznali smo da hopsanje na lopti, klečanje pa ni masiranje međice parafinskim uljem nisu kod njih novost na porodu. Zadovoljni i potporom dojenju zaželjeli smo im što više malih alkara kao uvjet opstanka ove uistinu ugodne i gužvom neopterećene kuće za rađanje.
MOJ SAVRŠENI POROD ILI TREĆA SREĆ A ILI KAKO JE DRAGICINA KEMIJA NAPOKON NATJERALA MOJU RODNICU DA POSLUŽI SVRSI
Svoju priču s poroda moram započeti s objašnjenjem za sve one koji me osobno poznaju pa tako znaju i činjenicu da sam već 15 godina fizioterapeut koji priprema trudnice za porod, uči ih disanju i strpljivom nošenju s bolovima tijekom truda. Moj davni prvi porod prošao bez ikakvih kemija, samo s mojim trudovima, ali s urezom međice i sjedanjem na trbuh tijekom tiskanja, drugi put smo dobili i drip da se ubrzamo i ponovno urez i ponovno sjedanje na trbuh.
Iščekujući svoj treći porod (vjerovatno i posljednji u ovom životu) maštala sam o klupici i različitim položajima za tiskanje koji neće uroditi urezom i pritiskom da moje dijete izađe, kao da moje tijelo, a time i ja nismo to u stanju odraditi do kraja.
Znala sam da je to nemoguće organizirati u Splitu, a kako je što se porod bližio odlazak u neke druge gradove i rodilišta, postajao sve teže izvediva avantura u prestrašenim očima mog muža ostali smo tu u Splitu iščekujući treću sreću.
Dugo sam se odupirala ideji mog muža i ponovljenim prijedlozima nekih prijateljica da bih doista trebala ne isključiti mogućnost epidurala kad ga već mogu organizirati.
I tako sam razgovarala s Dragicom, a ona pametna i divna kakva već je…prepoznajući moju neodlučnost rekla je: ja ću doći, a tebi neka to ne bude obaveza da moraš i uzeti epidural ako procijeniš da ti ne treba. Tako smo dobili još jednog anđela čuvara koji će pored onog nebeskog bdjeti nad dolaskom našeg Lucijana na svijet.
Trudovi su zapravo počeli 10.09. u 5.30. ujutro i lagano u ritmu svakih 15-20 min trajali cijeli dan (obavila sam šoping i sve pripremila dok su trajali)… Muž je nekoliko puta dolazio i odlazio na posao nevjerujući mi da ćemo krenuti na vrijeme.
Ugodna večer kasnog ljeta izmamila me na zadnju šetnju po Žnjanu, zalazak sunca uz zastajanje da prodišem trudove…dragi se već izbezumio i odlazi na spavanje da preživi…ja surfam po netu i u 2 noćna sata poplava. Lucijan je nepovratno krenuo prema ovom svijetu. Ni meni nije više svejedno, zovem Dragicu i kažem joj da mi idemo u rodilište.
Muž me ostavlja lagano prestravljen i kaže da će biti u autu ispred rodilišta da ne bi zakasnio na
dolazak našeg sina.(iako stanujemo 10 min. od rodilišta)
Nalaz po dolasku samo 3 cm…ja mislila bar 5-6…ništa dišem i šetam do 4.20… bol tijekom trudova
potapam u radosti misli da ću uskoro upoznati Lucijana. Dolazi Dragica, trudovi su već toliko jaki da se moram dobro koncentrirati da ih prodišem, Dragica mi pomaže zauzeti položaj..masira leđa…nagovara osoblje da me puste zvati muža.
Dolazi dragi…lagano uplašen..vidim olakšanje kad shvati da je tu i Dragica. Legli su me da vide kako napredujemo…doktor kaže 4 i odgovara me od epidurala. Sad kad ležim trudovi bole snagom zakucavanja za podlogu. Dragica predlaže da pričekamo još malo, pa da mi da spinal…kratkotrajno obezboljavanje koje traje samo sat i pol, dva da izdržim završnicu.
Pristajem, jer boli tako da skoro ostajem bez daha…još pola sata i na 6 cm dobijam spinal, koje olakšanje…žene u susjednim boksevima, stenju, zavijaju..ja dišem i pratim kontrakcije…boli više nema. Još 45 minuta i spremni smo…dolaze babice i počinjemo tiskati…prigovaraju Dragici da bih već bila rodila da me nije ubola…ja se ne slažem, dobro mi je i ovako…tiskam savršeno ,a vidim da su samo čekali hoću li znati i moći tiskati da joj ponovo prigovore da ne tiskam dobro jer me ne boli. Trud osjećam samo kao lagano guranje na rodnicu i tiskam, babica širi i masira međicu do besvijesti, mislim da bi to bilo bolno da nisam anestezirana…radila sam perinealnu masažu i znam kako je peklo i žarilo…puštaju da traje, da tiskanjem pratim trudove i ponavljam…iako jedna od njih predlaže sjedanje na trbuh, ginekolog ne dopušta, on mi drži jednu nogu dragi drugu…presretna sam i zahvalna zbog toga i šalim se da se meni ne žuri. Još 15ak minuta… u 6.10. Lucijan izlazi van kroz moju rodnicu bez ureza… suze sreće…pregledavaju me…nigdje ni ogrebotine samo nadražena koža…sad su i oni ponosni što smo uspjeli bez ureza.
Lucijan žmirka, zijeva i lagano plaće na mojoj koži, potpuno zbunjen ovim svijetom, kao da žali za sigurnošću i toplinom maternice…puštaju nas troje same više od pola sata…dragi je bez riječi od sreće…uživamo nijemi, ushićeni osjećajima i ljepotom novog života koji smo donijeli na svijet… Sestra zove muža da preuzme krv iz pupkovine koju će on i braco Toni odnijeti u ZGB u banku matičnih stanica…pozdravljamo se…Dragica provjerava jesam li dobro, sretno joj zahvaljujem na bdjenju i kemiji koja mi je sačuvala međicu, smijemo se, odlazi i ona…ovo je moj savršeni porod.