Nagrade “SRCE SPLITSKE RAĐAONICE” i “NAGRADE ZA POTPORU DOJENJU”

Uz sliku naše prošlogodišnje dobitnice nagrade “SRCE SPLITSKE RAĐAONICE” najavljujemo ovogodišnju dodjelu ove, kao i “NAGRADE ZA POTPORU DOJENJU” te vas pozivamo da kandididature s imenom i prezimenom osoba i kratkim obrazloženjem na koji su način vaš porod ili dojenje učinile humanim, dostojanstvenim i uspješnim trenutcima kojih se sjećate s veseljem šaljete do 25.09. u naš inbox ili na mail info@klubtrudnica-split.hr

Zrinka R

JEDAN SKORO SAVRŠEN POROD

zrinka
Bliži se porođaj… sa sobom donosimo svoju prošlost, veze, rituale… potrebe i vrijednosti koje se tiču intimnosti, seksualnosti, kvalitete i načina obiteljskog života i zajednice,… kao i svoja najdublja uvjerenja o životu, rođenju i smrti.
Kada vjerujete u svoje osnovno zdravlje i snagu, u svoju sposobnost da rodite na svoj način, vjerujući sebi i ljudima oko vas da će pružiti vodstvo i podršku, kada vaš liječnik vjeruje u vas, tada vi i oni zajedno stvarate klimu povjerenja.

Tako počinje jedna priča koja mi je uz ostale tekstove bila važna u našim pripremama za porod.
Otkad sam rodila Mislava, i prošla prvi porod koji nije bio kako sam očekivala, razmišljala sam o sljedećem porodu. Saznavala sam sve više i više o porodima, i slika kakav porod želim kristalizirala mi se u glavi, kao i saznanje kako je teško takav porod dobiti u uvjetima naših rodilišta.
Planirala sam roditi u jednom malom skoro baby friendly rodilištu, u drugom gradu od onog u kojem živim, međutim, zbog obiteljske situacije planovi za porod u drugom mjestu su se izjalovili.
Nisam zbog toga bila nemirna, nekako sam stavila u glavu misao da ću ja, tj. mi (muž i ja) pokušati napraviti sve što je u našoj moći da dobijemo porod kakav želimo, a ionako nam u nijednom rodilištu ne mogu garantirati da će ići kako tražimo. Uz naše znanje, samouvjerenost koja s njim dolazi i pomoć Onoga odozgora, u kojeg vjerujemo da je s nama, strah se nekako putem izgubio.

Pripreme za porod tekle su kako je trbuh rastao; išla sam na vježbe za trudnice, što mi je pomoglo u fizičkom dijelu, da mi tijelo bude što pokretnije i što spremnije za napore koji mu slijede.
Isprintala sam tekstove s Rodinog portala, isprintala sam skoro sve priče s poroda, s foruma, i onih sretnih i onih teških i tužnih, isprintala sam još neke zanimljive tekstove o prirodnom porodu i mehanizmima rađanja, uvezala sve u skriptu i moj muž i ja smo čitali i nadahnjivali se. On bi podcrtavao stvari o kojima smo kasnije raspravljali, što znači epiziotomija, kada je opravdana, kako počinje porod, mehanizmi poroda i sl. Sastavili smo naš mali plan poroda.
Od literature koristila sam još i knjige “Duhovni pristup rađnja” Kelly J. Townsend, zatim knjige Sheile Kitzinger, te “The birth book” dr. Searsa.

I spremali smo se.
I radovali smo se. Zbilja. Osjećala sam se nekako kao da znam kuda idem.

U mojoj glavi vrtila se samo jedna misao, želim što prirodniji porod, ne želim indukciju, jedino u slučaju da je stvarno medicinski opravdana, a ne da je pitanje rutine u rodilištu. Želim doma odraditi što veći dio poroda. Želim osjetiti napokon svoje prave trudove, želim osjetiti prirodu u svojoj punini. Želim osjetiti kako je Bog zamislio da žena rađa. A znam da je zamislio kao nešto dobro, jer rađanje novog života je najuzvišeniji posao koji čovjek može imati.

Dva dana nakon termina bila sam naručena na amnioskopiju. Pričala sam okolo s mojim virtualnim doulama što ću, ići ili ne. Nisam bila sigurna. Znala sam da jedna intervencija vuče drugu, znam jer sam s Mislavom prošla porod nakon amnioskopije. Međutim, dan prije naručene amnioskopije, u ranu zoru, u 4 ujutro, osjetim nagon za odlazak na zahod. Grčevi i stolica. Vratim se u krevet, ubrzo opet u zahod. Kažem mužu da mi se čini da je ovo dan kad ćemo upoznati Jelenu.
Kaže on u šali da večeras ima nogomet i hoćemo li završiti do tada.

Eh, još pitaš. Krene prvi trud, lagani, i drugi nakon pola sata. Ustanemo se, skuhamo kavicu, pričamo. Do sedam sati i dalje svakih pola sata, 25 minuta. Ni P od plodne vode ili Č od čepa. Mislav se probudio i kažem mužu da idemo zvati nekoga da ga odvede u vrtić i da javi na posao da neće doći. Ali Mislav je vidio da se nešto događa i nije htio u vrtić, pogotovo da ga netko drugi vozi. Objasnila sam mu da će mama vjerojatno danas roditi sestricu i da će možda baka doći po njega u vrtić. Molio je da ide i on s nama u rodilište. No, ipak, na kraju muž ga vozi u vrtić, obećavao je da neće ništa dirati.  Rekla sam mu da se ipak požuri doma, nije mi odgovaralo da sam dugo sama. Bojala sam se ako pukne plodna voda, da neću prepoznati je li mliječna, prozirna ili je već mutna, a od boje plodne vode nam je ovisio odlazak u rodilište.
Svakako nisam htjela žuriti, nego ostati doma, u ugodnoj atmosferi i na nogama sto duže.

Kad sam ostala sama, provjerila sam svoju torbu, nazvala par prijatelja koji su sa mnom nestrpljivo iščekivali moj porod.
Kad sam dobila njihovu potporu, bila sam mirnija i osjećala sam se manje usamljenom. Molila sam se.
Muž se vratio, trudovi su bili svakih 20 minuta. Uzela sam loptu i skakala na njoj, gledala u daljini Brač, ćaskala s mužem. Bili smo sretni, dolazi prirodno, sve ide kako treba, u radosnom smo iščekivanju.

Dogovaramo se kad ćemo krenuti. Kad pukne plodna voda, ako je normalne boje, ostajemo još doma, ako nije idemo odmah u rodilište. Što se tiče trudova, dogovorili smo se kad budu svakih 5 minuta i tako sat vremena.

Ogladnili smo. Obilno smo doručkovali. Ja sam svako malo bila na zahodu. Istuširala sam se, dugo sam bila pod tušem, pod toplom vodom, baš je pasalo. Zamišljala sam kako je to roditi u vodi.
A cijelo vrijeme sam pjevušila.
Zatim opet skakanje na lopti. I pjevušenje. I gledanje na Brač. I rekoh mužu: “Baš mi došla želja, stavi mi starog Gibonnija.”
Pjevušenje mi je pomoglo da se opustim, da odem u stanje neke mirnoće, pomalo sam postala nesvjesna svijeta oko mene, koncentrirala sam se na sebe. Mazila sam trbuh i bodrila svoju kći da se ne boji, da se uskoro vidimo. Osjećala sam se svečano.
Malo me bilo strah, pa sam se malo osjećala skroz snažno.
Cijelo vrijeme smo ‘mantrali’ onu Isusovu ‘ne boj se’. I znala sam da je On s nama. Trebala sam ga.

Mislila sam se obrijati doma, kako sam dugo imala lohije s Mislavom, lakše mi je bilo održavati higijenu kad nema dlačica. Ali nije mi se dalo sad misliti o tome.

I u takvom raspoloženju, približilo se vrijeme između trudova. Svakih 5 minuta. I evo, skoro je ura puna na 5 minuta kad smo polako krenuli.

Pred rodilištem stali trudovi na svakih 10 minuta. Rekoh, ne idem unutra dok se ne vrate. Eh, što čini strah.
I nakon šetnje oko rodilišta, vrate se na svakih 5 i ja uđem uz poruku mužu da eto mene odmah nazad, ako nisam otvorena, idemo doma, da me čeka.

Primila me sestra, obukla sam mrsku spavaćicu i krenula na pregled. Kaže sestra meni da mi nema nazad. Ja kažem: “Vidjet ćemo.”
Primio me mladi liječnik, činio se u redu. Upitah tko je još dežuran, a između ostalih imena spomene i mog ginekologa. Uh, lice mi se ozarilo. Onaj odozgora ima svoje prste.

Mladi liječnik je uzeo moje podatke, ja sam se šalila, baš sam bila raspoložena, a i on. Ponudio se da će pozvati mog ginekologa, čim izađe iz operacijske dvorane.
Pregledao me. Kaže da sam otvorena šest prstiju. Opa, super, bila sam presretna.
Rekoh mu da se čistim od jutros i on kaže da mi ne treba klistir. Super, još jedna pobjeda.

Sestra me obrijala, to ionako nisam planirala odbiti. Dok su pripremali tata boks (specijalni boks za očeve), ja sam šetala okolo i dalje pjevušila. Došao je moj liječnik, ja sva ozarena, a on mi kaže da zovem muža jer idemo u boks. Pregledao me i rekao da sam otvorena već osam prstiju. Juhu!
zrinka
Kod pregleda je pukao vodenjak i počelo je curiti. Došao je muž, smjestio se uz moje uzglavlje. Liječnik je rekao sestri, koja je nešto spremala u boksu, da mi ne daje drip. Super, nisu mi otvorili intravenozni put. Još jedan uzdah olakšanja, ne moramo se sami boriti.

Stavili su me na CTG. Nije mi smetao, bio je suvremeniji od onoga što sam imala s Mislavom. Nisam u tom trenutku htjela gubiti snagu i koncentraciju na prepirku da mi ga skinu. Nisam htjela izaći iz stanja dobrog raspoloženja koje me držalo.
Mogla sam mijenjati položaje, a najbolje mi je pasao skoro sjedeći položaj (krevet na kojem sam ležala je novi i mogu se podešavati položaji).
Pri svakom trudu izlazila je velika količina vode, meni je izgledalo da nema vodi nikad kraja, sestre su mi promijenile plahtu više puta.
Samo sam mislila na to, svaki trud me vodi bliže susretu s kćeri. Svaki trud ima svoju ulogu.

Onda su nas ostavili same. Super. Strahu ovdje nije bilo mjesta, znala sam da strah paralizira, da ima utjecaja na grlić maternice i njegovo širenje. Govorila sam sebi: “Došla sam tu, moram se usredotočiti isključivo na ovaj trud, a ne razbijati glavu s onim što me čeka. Idemo korak po korak prema susretu s Jelenom.” Držala sam muža za ruku, između trudova smo pričali, pili vodu, za vrijeme trudova dahtali skupa. Bila sam tako sretna. Ostvaruje se moj porod iz snova, moj muž i ja sami, bez intervencija.
Ja bih rekla: “Sad će trud.” Točno ga osjetiš kao val koji dolazi, a muž bi rekao: “Ajmo sad!” pa bi dahtali skupa. Kad bi primijetio da se grčim i pokušavam se stisnuti, govorio bi mi: “Zrinka, opusti se, prepusti se trudu, ne opiri se. Plovi skupa s njim.” To mi je jako, jako pomagalo. Primijetila sam da kad se opirem trudu, da me više boli, a kad počnem osjećati trud, tijelo se krene automatski opirati, pa treba tome svjesno doskočiti. Uz muževu pomoć, bila sam dosta uspješna u tome.

Smetali su mi krikovi koji su dolazili iz predrađaone, čuli smo žene kako vrište i jauču, kako mole za pomoć, kako se pate same. Muž i ja bismo se pogledali tužno, znam da bi im bilo lakše da nisu tako same i ostavljene tamo.

Dogovor je bio izbjeći epiziotomiju ako je ikako moguće. Rekla sam mu: “Ti viči, tko zna gdje ću biti ja.” I prošlo je neko vrijeme, tu i tamo su nas došli obići. Sestre su bile iznenađujuće ljubazne, šalili smo se, atmosfera je bila puno humanija nego kad sam bila tu prije četiri-pet godina. Ipak smo bili u novom boksu i muž sa mnom, izbjegli smo prerađaonicu koja je definitivno najnehumanije mjesto na kojem sam bila, gdje te pregleda tko god prođe, a opet si sasvim, sasvim sam.

Približavao se kraj, trudovi su bili sve duži i bolniji, pitala sam muža je li Isus još tu, ne osjećam ga, gubim snagu, bojim se. Kasnije mi muž kaže da ga je uhvatio smijeh i da mi je htio reći da nije više tu, da je otišao na WC.
A rekao mi je da je tu, i On i on, da se ne bojim!
Iako me uhvatilo razdoblje ‘male snage’, nije mi pala na pamet ni epiduralna, ni išta protiv bolova. Znala sam, evo tranzicije, znači pri kraju smo (muž je bio upozoren da ako počnem vikati dajte mi epiduralnu, neka me ušutka).
Došli su liječnik i sestra, pokušali su namjestiti krevet za tiskanje, nije im baš išlo. Bilo je smiješno, između trudova nisam mogla vjerovati kako se muče i pokušavaju staviti držače za noge.
zrinka
Govorili su mi da u sljedećem trudu probam tiskati, a meni se učinilo da sam negdje otplutala, kao da sam u nekom paralelnom svijetu. Nisam bila spremna za tiskanje. I nisam osjećala toliku bol ni toliki nagon s kojim bih tiskala, činilo mi se da mi treba još malo vremena i još koji trud bez tiskanja. Čula sam muža kao kroz maglu kako govori da me ne režu i sestru koja kaže da sam već počela pucati na mjestu prijašnjeg šava, da će me samo malo (mislim da bi uz sestru koja bi više kontrolirala tiskanje i masirala međicu mogla proći bez epiziotomije, ali očito ova nije bila za suradnju).
A onda sam se vratila i tiskala sam. Jako. I više puta. Koliko, nemam pojma. Sve mi je maglovito do trenutka kad sam je ugledala. Ogromnu kuštravu bebu, bucu moju. Stiskala sam mužu ruku, čas gledala njega, čas nju, osjećala se neopisiva sreća i radost. Mene je počeo drmati oksitocin i sve mi je bilo krasno, svi u boksu su mi bili super, zahvaljivala sam svima što su mi pomogli, kao na dodjeli Oskara.
Baš sam osjetila ushit.

zrinkaNju sam držala u krilu i gledala. Smirila se. Bože, moje dijete! Još jednom sam osjetila ponos što sam majka, neopisivo. Držim novo ljudsko biće u svojim rukama, biće koje počinjem upoznavati, biće koje već volim, nemoćno i drago, naše. I odmah sam je stavila na dojku. Ali nije htjela sisati, samo me mutnim okicama mirno gledala. Odnijeli su je oprati i izvagati. 4000 g i 54 cm. Oooo, koja cura!
Dok me moj ginekolog šivao, muž je bio sa mnom i svo troje smo ćaskali i pričali hoćemo li probati novo rodilište s trećim djetetom.

Muž je bio ushićen. Odmah je rekao da nitko ne smije roditi sam. Užasna bi šteta bila da je ovo propustio. Bio mi je prava doula, pomagao mi je kod disanja, bodrio me, donosio vlažnu gazu na čelo, donosio vodu za piti. Skupa smo dočekali našu kći. Takav događaj je šteta proživjeti sam ili s nepoznatim ljudima.

A ja, meni je drago, uspjela sam u splitskom rodilištu skoro imati porod kakav sam htjela. Skoro. Žao mi je zbog epiziotomije, možda sam je mogla izbjeći da je primalja bila susretljivija, a ne bih se bunila da sam i pukla. No, što je tu je, rez je bio minimalan, sutra sam već normalno sjedila i sjedeći dojila.
Ne smatram da se stanje u splitskom rodilištu strašno popravilo, stav u glavama medicinskog osoblja nije puno promijenjen. Bolji tretman imaju rodilje koje su s muževima ili bliskim osobama u tata boksu.

Što se tiče klistira i katetera za mokraću, ako porod ide svojim tijekom, zbilja vam ne treba ništa od toga. Ništa od stolice nije izašlo tijekom porođaja i tiskanja, niti mi se išlo na zahod. Niti sam o tome mislila.

Bila sam sretna i ponosna i na sebe kao ženu i na prirodu koja je savršena. Sretna sam što sam imala podršku muža, što smo zajedno prošli sve, što sam imala hrabrosti ostati doma što duže jer sam znala da si tako jedino mogu pomoći da što manje budem u rodilištu i da izbjegnem nepotrebne i rutinske intervencije.
Zahvalna sam na daru vjere, ona mi je pomogla u pripremi i davala mi snagu.
Zbilja sam se pokušala dobro pripremiti jer sam znala da skoro ništa nije u mojim rukama, skoro ništa ne ovisi o meni i jedino na što mogu djelovati jest edukacija i moć koju dobiješ znanjem, razviti svoje samopouzdanje i vjeru u sebe i svoje tijelo, biti miran i siguran, muža pripremiti što bolje i ne biti na tom putu sam.

A ostalo se posložilo, i prirodni trudovi, i dežurstvo mog ginekologa koji me poznaje kao Rodu i uspjeli smo.
Hvala curama koje sam pronašla u Rodi što su mi pokazale kako razbiti misaone navike u ovom neprirodnom dobu, kako imati pozitivan stav i kako prihvatiti izazov, dati povjerenje ženskoj prirodi i uživati u tome, ne samo u području poroda, nego i dojenja te produženog dojenja.
Ta iskustva su mi jako obogatila život i osnažila me.
I nešto za moju prijateljicu Martu. Draga, i ja sam svojih dvoje, kao i ti svojih troje, rodila baš u utorak.

Hormoni na porodu

Tehnike disanja na porodu

Kretanje i položaji tijela na porodu

Vježbanje u trudnoći

Svaka zdrava trudnica s normalnom trudnoćom može početi s vježbanjem od trenutka spoznaje da je trudna ukoliko je fizička aktivnost u smislu rekreativnog ili profesionalnog vježbanja inače dio njenog stila života. Kod trudnica koje inače ne vježbaju redovito uputno je pričekati prvih 12 tjedana kako bi prošao period prilagodbe tijela na trudnoću pa onda započeti s vježbanjem. I u jednom i u drugom slučaju potrebno je da se prije početka vježbanja trudnica konzultira sa ginekologom koji joj vodi trudnoću.
PREDNOSTI VJEŽBANJA U TRUDNOĆI
 održavanje srčano-plućne kondicije, te mišićne snage i čvrstoće pomoći će vam da bolje nosite trudnoću i ubrzate oporavak tjela nakon poroda
 redovito aerobno vježbanje od najmanje tri puta tjedno u trajanju od 30 minuta omogućava bolje reguliranje prirasta tjelesne težine
 bolna stanja na mišićno-koštanom sustavu, kao i cirkulacijski problemi nestaju ili se ublažavaju ukoliko je vježbanje redovito

 snaženje i uvježbavanje kontrole mišića zdjeličnog dna omogućit će vam bolje sudjelovanje u samom porodu i brži oporavak ove mišićne skupine nakon poroda

 osnaživanje mišića ramena, leđa i nogu za aktivnosti koje očekuju ženu kao majku omogućiti će joj da uživa u svojoj novoj ulozi bez bolnih poteškoća

 pozitivan psihološki učinak grupe koja iščekuje uklanja negativne misli i opušta strahove koje ponekad osjeća svaka trudnica
ELEMENTI SATA VJEŽBI ZA TRUDNICE
 vježbe zagrijavanja  aerobno vježbanje  vježbe snaženja
 vježbe istezanja relaksacija i tehnike disanja
MJERE OPREZA
PRVA TRI MJESECA trudnica može nastaviti s uobičajenim metodoma vježbanja i aktivnostima koje je redovito izvodila prije trudnoće ukoliko je simptomi prilagodbe na trudnoću ne sprječavaju u tome.
DRUGO I TREĆE TROMJESJEČJE traži da aerobic, pilates, yoga kao i druge sportske aktivnosti trudnice uvijek budu prilagođene trudnoći kako početnim položajima tako i doziranjem kondicionog opterećenja. Obavezno je uzimanje tekućine prije, tijekom i poslije vježbanja kao i održavanje pulsa na visini do 140 otkucaja u minuti što se može provjeriti TKZ. TALK TESTOM : ukoliko vas vježbe ostavljaju bez daha tako da nemožete pričati tijekom vježbanja znači da morate smanjiti intezitet.
Vježbe i aktivnosti ne bi smjele sadržavati skokove, visoke kickove, brze promjene smjera, zadržavanje na leđima dulje od 10 min. kao ni opterećenje veće od 2 kg.
Sportske aktivnosti s povećanim mogućnostima ozljeđivanja i gubitka ravnoteže poput biciklizma, jahanja, klizanja i ronjenja kao i ekstremni sportovi nisu preporučljivi u trudnoći.
POJAVA VRTOGLAVICE, SLABOSTI, MUČNINE TE BOLOVA U DONJEM DIJELU TRBUHA ZNAKOVI SU KOD KOJIH TREBA PRESTATI S VJEŽBANJEM.
PREPORUČLJIVO JE DA TRUDNICA VJEŽBA U GRUPI KOJU VODI I NADZIRE STRUČNA OSOBA ČIJE MEDICINSKO ZNANJE IZ PODRUČJA PERINATOLOGIJE OSIGURAVA DA U SVAKOM TRENUTKU BUDU PREPOZNATI SIMPTOMI UGROŽENE TRUDNOĆE.

Male tajne roditeljstva – Mjesečna zbivanja

MALE TAJNE RODITELJSTVA SPLIT (LISTOPAD)- 

 

 

 

Ponedjeljak

01.10.2018.

 

 

 

18:00 ODGOJ SRETNOG DJETETA

Prof. dr. sc. Ina Reić Ercegovac; psiholog

Ponedjeljak

15.10.2018.

18:00 UTJECAJ MEDIJA U RAZVOJU DJECE

Željka Boban; mag. predškolskog odgoja

Ponedjeljak

22.10.2018.

18:00 DJECA S POSEBNIM POTREBAMA

Sonja Koludrović; mag. defektologije

Ponedjeljak

29.10.2018.

18:00 NENASILNO RJEŠAVANJE SUKOBA

Ines Sedlar Kolar; mag pedagogije

maletajneroditeljstva@gmail.com
Obavezna je prijava za prisustvovanje predavanjima na e-mail adresu:

Info tel. 021/376-721; mob. 091/440-0220; 
MJESTO ZBIVANJA: GRADSKA KNJIŽNICA MARKA MARULIĆA

Znanjem do poroda bez straha – Mjesečna zbivanja

 

-ZNANJEM DO PORODA BEZ STRAHA SPLIT (listopad)-

Nedjelja

14.10.2018.

19:00 TRUDNOĆA I POROD

prim. dr. Lidija Pejković; spec. ginekolog

(obvezan dolazak za upisane na radionicu Disanja)

Petak

19.10.2018.

11:00 DISANJE I RELAKSACIJA NA PORODU 

Ana Penić; bacc. ft.

(radionica je popunjena)

Subota

20.10.2018.

19:00 PRVI DANI BORAVKA U RODILIŠTU

Božena Bjelanović; bacc.med. sestra/primalja

Nedjelja

21.10.2018.

19:00 NOVOROĐENČE

dr. Blanka Labura; pedijatar

Petak

26.10.2018.

17:00 NJEGA NOVOROĐENČETA

Radojka Bojić; bacc. sestrinstva

Nedjelja

28.10.2018.

 

19:00 OSNOVE DOJENJA

Doc. dr. sc. Irena Zakarija Grković; dr. med., spec. obit. med.

R. Boškovića 28/2kat, info tel. 021 376 721, mob. 091 44 00 220.
Ulaz slobodan, osim ako nije naglašena potreba prethodne predbilježbe. 
Raspored predavanja i radionica u sklopu projekta “Znanjem do poroda bez straha” za buduće roditelje, kako bi spremno i s osmijehom prošli kroz porod i prve dane roditeljstva.
MJESTO ZBIVANJA
: prostorije Kluba trudnica i roditelja Split

 

DOKUMENTI I IZVJEŠTAJI