Archive for category: Porođaj

JEDAN SKORO SAVRŠEN POROD

Bliži se porođaj… sa sobom donosimo svoju prošlost, veze, rituale… potrebe i vrijednosti koje se tiču intimnosti, seksualnosti, kvalitete i načina obiteljskog života i zajednice,… kao i svoja najdublja uvjerenja o životu, rođenju i smrti.
Kada vjerujete u svoje osnovno zdravlje i snagu, u svoju sposobnost da rodite na svoj način, vjerujući sebi i ljudima oko vas da će pružiti vodstvo i podršku, kada vaš liječnik vjeruje u vas, tada vi i oni zajedno stvarate klimu povjerenja.

Tako počinje jedna priča koja mi je uz ostale tekstove bila važna u našim pripremama za porod.
Otkad sam rodila Mislava, i prošla prvi porod koji nije bio kako sam očekivala, razmišljala sam o sljedećem porodu. Saznavala sam sve više i više o porodima, i slika kakav porod želim kristalizirala mi se u glavi, kao i saznanje kako je teško takav porod dobiti u uvjetima naših rodilišta.
Planirala sam roditi u jednom malom skoro baby friendly rodilištu, u drugom gradu od onog u kojem živim, međutim, zbog obiteljske situacije planovi za porod u drugom mjestu su se izjalovili.
Nisam zbog toga bila nemirna, nekako sam stavila u glavu misao da ću ja, tj. mi (muž i ja) pokušati napraviti sve što je u našoj moći da dobijemo porod kakav želimo, a ionako nam u nijednom rodilištu ne mogu garantirati da će ići kako tražimo. Uz naše znanje, samouvjerenost koja s njim dolazi i pomoć Onoga odozgora, u kojeg vjerujemo da je s nama, strah se nekako putem izgubio.

Pripreme za porod tekle su kako je trbuh rastao; išla sam na vježbe za trudnice, što mi je pomoglo u fizičkom dijelu, da mi tijelo bude što pokretnije i što spremnije za napore koji mu slijede.
Isprintala sam tekstove s Rodinog portala, isprintala sam skoro sve priče s poroda, s foruma, i onih sretnih i onih teških i tužnih, isprintala sam još neke zanimljive tekstove o prirodnom porodu i mehanizmima rađanja, uvezala sve u skriptu i moj muž i ja smo čitali i nadahnjivali se. On bi podcrtavao stvari o kojima smo kasnije raspravljali, što znači epiziotomija, kada je opravdana, kako počinje porod, mehanizmi poroda i sl. Sastavili smo naš mali plan poroda.
Od literature koristila sam još i knjige “Duhovni pristup rađnja” Kelly J. Townsend, zatim knjige Sheile Kitzinger, te “The birth book” dr. Searsa.

I spremali smo se.
I radovali smo se. Zbilja. Osjećala sam se nekako kao da znam kuda idem.

U mojoj glavi vrtila se samo jedna misao, želim što prirodniji porod, ne želim indukciju, jedino u slučaju da je stvarno medicinski opravdana, a ne da je pitanje rutine u rodilištu. Želim doma odraditi što veći dio poroda. Želim osjetiti napokon svoje prave trudove, želim osjetiti prirodu u svojoj punini. Želim osjetiti kako je Bog zamislio da žena rađa. A znam da je zamislio kao nešto dobro, jer rađanje novog života je najuzvišeniji posao koji čovjek može imati.

Dva dana nakon termina bila sam naručena na amnioskopiju. Pričala sam okolo s mojim virtualnim doulama što ću, ići ili ne. Nisam bila sigurna. Znala sam da jedna intervencija vuče drugu, znam jer sam s Mislavom prošla porod nakon amnioskopije. Međutim, dan prije naručene amnioskopije, u ranu zoru, u 4 ujutro, osjetim nagon za odlazak na zahod. Grčevi i stolica. Vratim se u krevet, ubrzo opet u zahod. Kažem mužu da mi se čini da je ovo dan kad ćemo upoznati Jelenu.
Kaže on u šali da večeras ima nogomet i hoćemo li završiti do tada.

Eh, još pitaš. Krene prvi trud, lagani, i drugi nakon pola sata. Ustanemo se, skuhamo kavicu, pričamo. Do sedam sati i dalje svakih pola sata, 25 minuta. Ni P od plodne vode ili Č od čepa. Mislav se probudio i kažem mužu da idemo zvati nekoga da ga odvede u vrtić i da javi na posao da neće doći. Ali Mislav je vidio da se nešto događa i nije htio u vrtić, pogotovo da ga netko drugi vozi. Objasnila sam mu da će mama vjerojatno danas roditi sestricu i da će možda baka doći po njega u vrtić. Molio je da ide i on s nama u rodilište. No, ipak, na kraju muž ga vozi u vrtić, obećavao je da neće ništa dirati.  Rekla sam mu da se ipak požuri doma, nije mi odgovaralo da sam dugo sama. Bojala sam se ako pukne plodna voda, da neću prepoznati je li mliječna, prozirna ili je već mutna, a od boje plodne vode nam je ovisio odlazak u rodilište.
Svakako nisam htjela žuriti, nego ostati doma, u ugodnoj atmosferi i na nogama sto duže.

Kad sam ostala sama, provjerila sam svoju torbu, nazvala par prijatelja koji su sa mnom nestrpljivo iščekivali moj porod.
Kad sam dobila njihovu potporu, bila sam mirnija i osjećala sam se manje usamljenom. Molila sam se.
Muž se vratio, trudovi su bili svakih 20 minuta. Uzela sam loptu i skakala na njoj, gledala u daljini Brač, ćaskala s mužem. Bili smo sretni, dolazi prirodno, sve ide kako treba, u radosnom smo iščekivanju.

Dogovaramo se kad ćemo krenuti. Kad pukne plodna voda, ako je normalne boje, ostajemo još doma, ako nije idemo odmah u rodilište. Što se tiče trudova, dogovorili smo se kad budu svakih 5 minuta i tako sat vremena.

Ogladnili smo. Obilno smo doručkovali. Ja sam svako malo bila na zahodu. Istuširala sam se, dugo sam bila pod tušem, pod toplom vodom, baš je pasalo. Zamišljala sam kako je to roditi u vodi.
A cijelo vrijeme sam pjevušila.
Zatim opet skakanje na lopti. I pjevušenje. I gledanje na Brač. I rekoh mužu: “Baš mi došla želja, stavi mi starog Gibonnija.”
Pjevušenje mi je pomoglo da se opustim, da odem u stanje neke mirnoće, pomalo sam postala nesvjesna svijeta oko mene, koncentrirala sam se na sebe. Mazila sam trbuh i bodrila svoju kći da se ne boji, da se uskoro vidimo. Osjećala sam se svečano.
Malo me bilo strah, pa sam se malo osjećala skroz snažno.
Cijelo vrijeme smo ‘mantrali’ onu Isusovu ‘ne boj se’. I znala sam da je On s nama. Trebala sam ga.

Mislila sam se obrijati doma, kako sam dugo imala lohije s Mislavom, lakše mi je bilo održavati higijenu kad nema dlačica. Ali nije mi se dalo sad misliti o tome.

I u takvom raspoloženju, približilo se vrijeme između trudova. Svakih 5 minuta. I evo, skoro je ura puna na 5 minuta kad smo polako krenuli.

Pred rodilištem stali trudovi na svakih 10 minuta. Rekoh, ne idem unutra dok se ne vrate. Eh, što čini strah.
I nakon šetnje oko rodilišta, vrate se na svakih 5 i ja uđem uz poruku mužu da eto mene odmah nazad, ako nisam otvorena, idemo doma, da me čeka.

Primila me sestra, obukla sam mrsku spavaćicu i krenula na pregled. Kaže sestra meni da mi nema nazad. Ja kažem: “Vidjet ćemo.”
Primio me mladi liječnik, činio se u redu. Upitah tko je još dežuran, a između ostalih imena spomene i mog ginekologa. Uh, lice mi se ozarilo. Onaj odozgora ima svoje prste.

Mladi liječnik je uzeo moje podatke, ja sam se šalila, baš sam bila raspoložena, a i on. Ponudio se da će pozvati mog ginekologa, čim izađe iz operacijske dvorane.
Pregledao me. Kaže da sam otvorena šest prstiju. Opa, super, bila sam presretna.
Rekoh mu da se čistim od jutros i on kaže da mi ne treba klistir. Super, još jedna pobjeda.

Sestra me obrijala, to ionako nisam planirala odbiti. Dok su pripremali tata boks (specijalni boks za očeve), ja sam šetala okolo i dalje pjevušila. Došao je moj liječnik, ja sva ozarena, a on mi kaže da zovem muža jer idemo u boks. Pregledao me i rekao da sam otvorena već osam prstiju. Juhu!
Kod pregleda je pukao vodenjak i počelo je curiti. Došao je muž, smjestio se uz moje uzglavlje. Liječnik je rekao sestri, koja je nešto spremala u boksu, da mi ne daje drip. Super, nisu mi otvorili intravenozni put. Još jedan uzdah olakšanja, ne moramo se sami boriti.

Stavili su me na CTG. Nije mi smetao, bio je suvremeniji od onoga što sam imala s Mislavom. Nisam u tom trenutku htjela gubiti snagu i koncentraciju na prepirku da mi ga skinu. Nisam htjela izaći iz stanja dobrog raspoloženja koje me držalo.
Mogla sam mijenjati položaje, a najbolje mi je pasao skoro sjedeći položaj (krevet na kojem sam ležala je novi i mogu se podešavati položaji).
Pri svakom trudu izlazila je velika količina vode, meni je izgledalo da nema vodi nikad kraja, sestre su mi promijenile plahtu više puta.
Samo sam mislila na to, svaki trud me vodi bliže susretu s kćeri. Svaki trud ima svoju ulogu.

Onda su nas ostavili same. Super. Strahu ovdje nije bilo mjesta, znala sam da strah paralizira, da ima utjecaja na grlić maternice i njegovo širenje. Govorila sam sebi: “Došla sam tu, moram se usredotočiti isključivo na ovaj trud, a ne razbijati glavu s onim što me čeka. Idemo korak po korak prema susretu s Jelenom.” Držala sam muža za ruku, između trudova smo pričali, pili vodu, za vrijeme trudova dahtali skupa. Bila sam tako sretna. Ostvaruje se moj porod iz snova, moj muž i ja sami, bez intervencija.
Ja bih rekla: “Sad će trud.” Točno ga osjetiš kao val koji dolazi, a muž bi rekao: “Ajmo sad!” pa bi dahtali skupa. Kad bi primijetio da se grčim i pokušavam se stisnuti, govorio bi mi: “Zrinka, opusti se, prepusti se trudu, ne opiri se. Plovi skupa s njim.” To mi je jako, jako pomagalo. Primijetila sam da kad se opirem trudu, da me više boli, a kad počnem osjećati trud, tijelo se krene automatski opirati, pa treba tome svjesno doskočiti. Uz muževu pomoć, bila sam dosta uspješna u tome.

Smetali su mi krikovi koji su dolazili iz predrađaone, čuli smo žene kako vrište i jauču, kako mole za pomoć, kako se pate same. Muž i ja bismo se pogledali tužno, znam da bi im bilo lakše da nisu tako same i ostavljene tamo.

Dogovor je bio izbjeći epiziotomiju ako je ikako moguće. Rekla sam mu: “Ti viči, tko zna gdje ću biti ja.” I prošlo je neko vrijeme, tu i tamo su nas došli obići. Sestre su bile iznenađujuće ljubazne, šalili smo se, atmosfera je bila puno humanija nego kad sam bila tu prije četiri-pet godina. Ipak smo bili u novom boksu i muž sa mnom, izbjegli smo prerađaonicu koja je definitivno najnehumanije mjesto na kojem sam bila, gdje te pregleda tko god prođe, a opet si sasvim, sasvim sam.

Približavao se kraj, trudovi su bili sve duži i bolniji, pitala sam muža je li Isus još tu, ne osjećam ga, gubim snagu, bojim se. Kasnije mi muž kaže da ga je uhvatio smijeh i da mi je htio reći da nije više tu, da je otišao na WC.
A rekao mi je da je tu, i On i on, da se ne bojim!
Iako me uhvatilo razdoblje ‘male snage’, nije mi pala na pamet ni epiduralna, ni išta protiv bolova. Znala sam, evo tranzicije, znači pri kraju smo (muž je bio upozoren da ako počnem vikati dajte mi epiduralnu, neka me ušutka).
Došli su liječnik i sestra, pokušali su namjestiti krevet za tiskanje, nije im baš išlo. Bilo je smiješno, između trudova nisam mogla vjerovati kako se muče i pokušavaju staviti držače za noge.
Govorili su mi da u sljedećem trudu probam tiskati, a meni se učinilo da sam negdje otplutala, kao da sam u nekom paralelnom svijetu. Nisam bila spremna za tiskanje. I nisam osjećala toliku bol ni toliki nagon s kojim bih tiskala, činilo mi se da mi treba još malo vremena i još koji trud bez tiskanja. Čula sam muža kao kroz maglu kako govori da me ne režu i sestru koja kaže da sam već počela pucati na mjestu prijašnjeg šava, da će me samo malo (mislim da bi uz sestru koja bi više kontrolirala tiskanje i masirala međicu mogla proći bez epiziotomije, ali očito ova nije bila za suradnju).
A onda sam se vratila i tiskala sam. Jako. I više puta. Koliko, nemam pojma. Sve mi je maglovito do trenutka kad sam je ugledala. Ogromnu kuštravu bebu, bucu moju. Stiskala sam mužu ruku, čas gledala njega, čas nju, osjećala se neopisiva sreća i radost. Mene je počeo drmati oksitocin i sve mi je bilo krasno, svi u boksu su mi bili super, zahvaljivala sam svima što su mi pomogli, kao na dodjeli Oskara.
Baš sam osjetila ushit.

Nju sam držala u krilu i gledala. Smirila se. Bože, moje dijete! Još jednom sam osjetila ponos što sam majka, neopisivo. Držim novo ljudsko biće u svojim rukama, biće koje počinjem upoznavati, biće koje već volim, nemoćno i drago, naše. I odmah sam je stavila na dojku. Ali nije htjela sisati, samo me mutnim okicama mirno gledala. Odnijeli su je oprati i izvagati. 4000 g i 54 cm. Oooo, koja cura!
Dok me moj ginekolog šivao, muž je bio sa mnom i svo troje smo ćaskali i pričali hoćemo li probati novo rodilište s trećim djetetom.

Muž je bio ushićen. Odmah je rekao da nitko ne smije roditi sam. Užasna bi šteta bila da je ovo propustio. Bio mi je prava doula, pomagao mi je kod disanja, bodrio me, donosio vlažnu gazu na čelo, donosio vodu za piti. Skupa smo dočekali našu kći. Takav događaj je šteta proživjeti sam ili s nepoznatim ljudima.

A ja, meni je drago, uspjela sam u splitskom rodilištu skoro imati porod kakav sam htjela. Skoro. Žao mi je zbog epiziotomije, možda sam je mogla izbjeći da je primalja bila susretljivija, a ne bih se bunila da sam i pukla. No, što je tu je, rez je bio minimalan, sutra sam već normalno sjedila i sjedeći dojila.
Ne smatram da se stanje u splitskom rodilištu strašno popravilo, stav u glavama medicinskog osoblja nije puno promijenjen. Bolji tretman imaju rodilje koje su s muževima ili bliskim osobama u tata boksu.

Što se tiče klistira i katetera za mokraću, ako porod ide svojim tijekom, zbilja vam ne treba ništa od toga. Ništa od stolice nije izašlo tijekom porođaja i tiskanja, niti mi se išlo na zahod. Niti sam o tome mislila.

Bila sam sretna i ponosna i na sebe kao ženu i na prirodu koja je savršena. Sretna sam što sam imala podršku muža, što smo zajedno prošli sve, što sam imala hrabrosti ostati doma što duže jer sam znala da si tako jedino mogu pomoći da što manje budem u rodilištu i da izbjegnem nepotrebne i rutinske intervencije.
Zahvalna sam na daru vjere, ona mi je pomogla u pripremi i davala mi snagu.
Zbilja sam se pokušala dobro pripremiti jer sam znala da skoro ništa nije u mojim rukama, skoro ništa ne ovisi o meni i jedino na što mogu djelovati jest edukacija i moć koju dobiješ znanjem, razviti svoje samopouzdanje i vjeru u sebe i svoje tijelo, biti miran i siguran, muža pripremiti što bolje i ne biti na tom putu sam.

A ostalo se posložilo, i prirodni trudovi, i dežurstvo mog ginekologa koji me poznaje kao Rodu i uspjeli smo.
Hvala curama koje sam pronašla u Rodi što su mi pokazale kako razbiti misaone navike u ovom neprirodnom dobu, kako imati pozitivan stav i kako prihvatiti izazov, dati povjerenje ženskoj prirodi i uživati u tome, ne samo u području poroda, nego i dojenja te produženog dojenja.
Ta iskustva su mi jako obogatila život i osnažila me.
I nešto za moju prijateljicu Martu. Draga, i ja sam svojih dvoje, kao i ti svojih troje, rodila baš u utorak.

Moje najneugodnije iskustvo iz rodilišta vezano je uz činjenicu da je moja beba imala novorođenačku žuticu. Kako sam dobro upućena u razloge nastajanja žutice, nisam se ni najmanje plašila za njenu dobrobit. Svaki dan liječili su je fototerapijom, ali najstrašnije mi je bilo kad sam treći dan po porodu otpuštena kući, a moja curica zadržana je u rodilištu bez mogućnosti da je vidim, a kamoli dojim.

Jedine upute koje sam dobila (od pedijatrice!) su bile da se izdajam i mlijeko bacam, kako bih ga sačuvala za dan kad će beba biti otpuštena kući. Dobila sam telefonski broj na koji se mogu informirati o stanju djeteta i to je bilo sve. Nasreću, beba je već sutradan otpuštena iz bolnice i ja sam jedva dočekala da je uzmem u naručje. Taj jedan dan bez nje, dok sam mogla samo zamišljati kako plače u svom krevetiću (a na njenoj ceduljici s imenom stoji napomena “bez majke”, isto kao da ja ne postojim),moje je zbilja najstrašnije iskustvo iz splitskog rodilišta. Budući da sam posljednjih 6 tjedana trudnoće provela u bolnici, dobro znam kakvi su uvjeti rada, ali ni pod koju cijenu ne mogu naći opravdanje za takvo okrutno i prisilno odvajanje mame i bebe, bez ikakvih medicinski opravdanih indikacija.

PRIČA S PORODA U PRISUSTVU PARTNERA ILI KAKO SMO ZAJEDNO RODILI

Priča započinje dan poslije predviđenog mi porodnog termina. Dakle, dana 20.01.2005. ujutro oko 5:30 sati iz sna me prenio neobičan pokret u trbuhu, to bih opisala kao da me beba u trbuhu snažno udarila rukicom u smjeru ušća maternice. I prije sam osjećala snažne pokrete u trbuhu ali ovaj je bio različit, kao da je tim pokretom beba željela reći da bi ona konačno izašla vani. Nedugo nakon toga osjetila sam lagano stezanje u donjem dijelu trbuha za koje nisam bila sigurna da su trudovi ali kad se nekoliko puta ponovilo u razmacima od 15-20 minuta bila sam sve sigurnija da je to to. Nakon 5-6 takvih stezanja osjetila sam jedan lagani “plop” kojim je pukao vodenjak i polagano počela curiti voda, a provjerom stanja u WC-u potvrdilo se da voda zaista curi i da je izašao i sluzavi čep kao manja količina sluzi i sukrvice. Dakle kod mene su se svi simptomi skorog poroda javili gotovo istovremeno i baš sam im zahvalna jer sam nedvojbeno mogla ustanoviti daje počelo. Nije me uhvatila panika, ali sam se ipak od uzbuđenja počela tresti pa sam se vratila u krevet i zamotana u deku čekala da se malo smirim.

U rodilište smo došli negdje oko 10:00. Na prvom pregledu ustanovljeno je da sam otvorena 2,5 cm što mi se činilo odličnim s obzirom da su trudovi koji su do toga doveli bili beznačajno bolni. Tu sam odmah izrazila i svoju želju za epiduralnom anestezijom na što mi je odgovoreno da će anesteziolog biti pozvan. Dobila sam i klizmu i moram reći da, suprotno očekivanju, to uopće nije bilo neugodno. Jedna je moja prijateljica uz smijeh konstatirala da se ona, nakon dugotrajnih problema sa stolicom u trudnoći, spasila kad su joj dali klizmu. Dok sam čekala da klizma počne djelovati, šetala sam ispred WC-a i odgovaralo mi je stajati na nogama, nekako sam instinktivno znala da je taj položaj dobar za napredovanje otvaranja i odugovlačila sam odlazak u boks koliko god sam mogla. Dok sam tako šetala nisam osjećala skoro nikakve bolove, a trudova je valjda ipak bilo jer je idući pregled pokazao da sam se otvorila za još jedan cm, dakle tad ih je bilo 3,5.

Muž me doveo u rodilište i zatim otišao jer nije bilo potrebe da bude sa mnom u vrijeme pripreme za porod, a vratio se na moj poziv kad sam se smjestila u boks. Moj se “partner za rađanje” dakle pojavio negdje oko 12:30 i na moje iznenađenje iz svoje torbe izvukao fotoaparat.

U boksu sam stajanje zamijenila ležanjem i ubrzo počela osjećati stezanje u donjem dijelu trbuha koje je postajalo sve jače i sve učestalije. Muž me svaki put kad bi trud započeo podsjećao da ga prodišem, a kad bi trud prestao podsjećao me da se pokušam opustiti. Bodrio me govoreći kako mi baš dobro ide. To mi je zaista pomagalo. U početku sam disala duboko no kako su trudovi postajali jači odgovaralo mi je disati sve brže i pliće da bi na kraju vrlo glasno i vrlo brzo dahtala. Koncentrirajući se na disanje i opuštanje vrlo sam se uspješno nosila s mojim prirodnim trudovima. Ležala sam na lijevom boku koji mi je i u trudnoći bio najugodniji položaj, a instinktivno sam sebi olakšavala bol na način da sam samu sebe masirala, desnom rukom dno leđa i istovremeno lijevom rukom donji dio trbuha zbog čega mi je nekoliko puta spao CTG uređaj. Muž mi je pomogao da ga ponovo namjestim. Pokušao mi je on masirati leđa, ali ja sam bolje osjećala koji dio treba masirati pa sam radije to radila sama. Bilo mi je važno da me on cijelo vrijeme obavještava o otkucajima srca djeteta, oni su bili unutar očekivanog intervala i to me smirivalo.

Kako je vrijeme odmicalo i trudovi bivali sve žešći ja sam sve više uranjala u neki svoj unutrašnji svijet gubeći vezu sa stvarnošću. Negdje sam ranije pročitala da je priroda priskočila u pomoć ženi u trudovima na način da žena ima osjećaj bržeg protjecanja vremena. Ja sam to zaista doživjela, minute su letjele i sada kad se toga prisjećam prizori se u mom sjećanju izmjenjuju kao na ubrzanoj video snimci. Tako je doletjelo nekih 16 sati kad se odnekud stvorio liječnik i obavijestio me da je anesteziolog zauzet na nekom drugom odjelu i da neću moći dobiti epiduralnu. Isto je tako konstatirao da je kasno da mi daju nešto za smirenje bolova jer bi to ošamutilo dijete. “Imat ćete dakle priliku osjetiti sve čari prirodnog poroda!” reče on. To mi se učinilo kao jako crn humor, ali danas mi je drago što sam zaista doživjela porod bez ikakvog sredstva protiv bolova i mogu reći da to i nije tako strašno kako sam zamišljala. Bolovi koji prate porod su toliko svrsishodni da ih nije baš umjesno ni nazivati bolovima, prije bi ih se moglo opisati kao intenzivan rad mišića.

Došao je i trenutak da me priključe na drip i to mi se uopće nije sviđalo. Znala sam da će drip ubrzati cijeli proces ali i da će trudovi postati teže podnošljivi. Meni su se moji prirodni trudovi činili dosta učinkoviti, otvarala sam se, a i dobro se nosila s njima uz pomoć disanja i relaksacije. Da sam mogla birati odbila bih drip bez obzira koliko bi porod tada potrajao. Faktor vremena mi nije ništa značio, puno mi je važnije bilo što lakše proći kroz svaki pojedini trud. Drip je djelovao skoro trenutno i odmah se primijetila razlika, stezanja su postala vrlo jaka, a pauze između njih vrlo kratke. Sad sam se već počela ritati nogama i rukama. U jednom trenutku sam se sa lijevog boka zamalo izdigla u klečeći položaj i činilo mi se da bih u tom položaju lakše prolazila kroz trudove. Očigledno je to položaj koji bi instinktivno izabrala za rađanje da sam mogla birati.

Moj je dragi za vrijeme jednog snažnog truda rekao da mu slobodno mogu zalijepiti “pest” ako će mi tako biti lakše što je valjda pokupio iz nekog sladunjavog američkog filma. Bila sam mu zahvalna što unosi humor u cijelu tu situaciju, tako smo održavali moral na visokoj razini.

Nakon nekoliko vrlo snažnih trudova odjednom me spopao najsnažniji od svih nagona koje sam do tada osjetila, nagon za tiskanjem. Nisam mu mogla odoljeti pa sam jednom jako tisnula još uvijek ležeći na boku, bilo je veliko olakšanje prepustiti se tom nagonu. Sestre su mi tada rekle da legnem na leđa i stavim noge na držače jer se očigledno približio trenutak izgona, a kad me u tom položaju pogodio idući trud praćen ponovo nagonom za tiskanje bilo je puno nelagodnije nego dok sam ležala na boku. Mislim da sam baš tada počela ispuštati zvukove koji su sličili na glasno stenjanje ili režanje. Nije mi bila namjera ispuštati krikove znajući da osoblje to ne voli, ali potreba da zavičem je došla spontano i nisam je mogla suspregnuti. Svi oko mene pokušali su me uvjeriti da vikanjem samo trošim snagu i da se usredotočim na tiskanje, ujedno su mi objašnjavali kako pravilno tiskati. Ja sam procvilila “Ajme nemojte se ljutit, tako mi je došlo!”. Nisu se ljutili, štoviše, ohrabrili su me pohvalom da sam odlična. Što se tiskanja tiče, unatoč tome što sam teoretski jako dobro znala kako se pravilno tiska napravila sam klasičnu grešku, umjesto u trbuh tiskala sam sebi u glavu. Zato su mi popucale kapilare u očima što sam kao suvenir nosila idućih 20-tak dana, blago podsjećajući na vampira.

U meni neugodnom položaju na leđima počeli su mi se grčiti nožni mišići i tu je suprug odigrao značajnu ulogu masirajući mi dijelove noge pogođene neugodnim grčenjem.

Kako je moje tiskanje bilo neučinkovito, liječnik i jedna sestra su mi u dva truda nalegli na trbuh, mališan je prvo provirio glavom, pa se malo vratio natrag, pa je u idućem trudu izašla glavica, čula sam uzbuđene povike da ćemo u idućem trudu roditi i tako je i bilo, uz još malo napinjanja rodio se naš dječačić. Vidjela sam ga dole niže od sebe, s lijeve strane moje lijeve noge, bio je potpuno modar i mlatarao je ručicama po zraku. Ranije sam mislila da ću se u tom trenutku sigurno rasplakati ali nisam, bila sam skroz normalna i pribrana. Sretnom tatici je sestra primalja predložila da dođe presjeći pupčanu vrpcu što je on s osmjehom prihvatio. Ma on je zapravo cijelo naše zajedničko rađanje odradio s osmjehom i s nekom spretnošću kao da to radi svaki dan. Onako odjeven u zeleno izgledao mi je kao dio liječničko-primaljskog tima. Bio je naprosto dorastao situaciji i taj je osjećaj da je sve pod kontrolom prenosio i na mene. Dok smo se u zadnjim mjesecima trudnoće psihički pripremali za zajednički porod ja sam mu više puta napominjala da za vrijeme poroda sjedi negdje po strani i da nikako ne zalazi tamo gdje su mi noge da mu od neugodnog prizora slučajno ne bi pozlilo. Međutim, kad su ga pozvali da presječe vrpcu on je bez problema odšetao u područje mojih nogu i to se činilo sasvim prirodno u tim trenucima. Ujedno me i obavijestio kojeg je spola dijete jer spol nismo unaprijed znali. Bolje rečeno nije nam nitko potvrdio slutnju da se radi o dečkiću koju sam ja imala od dana kad sam saznala da sam trudna.

Uskoro su mi mog mališana dali na ruke umotanog u nekakvu bijelu plahticu. Nije plakao, štoviše, bio je nekako posve spokojan i neopisivo sladak. Žmirkao je jer mu je jako neonsko svjetlo tuklo u oči pa sam mu ja rukom zaklonila oči od svjetla. Tada me pogledao ravno u oči. Ništa tako milo i nježno u životu nisam vidjela što bi se moglo usporediti sa tim pogledom tek rođenog i to još mog djeteta. Osjećala sam se beskrajno ponosno što sam donijela na svijet jedno novo biće. Osjećala sam veliku zahvalnost prema sestrama i liječniku koji su mi pomogli u tom važnom trenutku. I što je najzanimljivije osjećala sam se fizički sasvim dobro i psihički sasvim pribrano. Očekivala sam da ću biti fizički iscrpljena i da ću psihički biti u nekom posebnom stanju pojačane sentimentalnosti, da ću se sigurno rasplakati kao što sam se rasplakala gledajući porod na video kazeti. Međutim, bila sam skroz normalna, raznježena i preplavljena jednim novim i dotad nepoznatim osjećajem ali bez euforije, ponosna na sebe što sam eto konačno odradila taj važni zadatak. Kada sam tjedan dana prije poroda otišla na pregled liječnik mi je rekao da je porod fiziološki proces kojega se ne treba bojati. Tada sam pomislila da on kao muškarac ne može zapravo znati kakav je osjećaj rađati. Sada se u potpunosti slažem s njim jer sam zaista doživjela porod kao jedan fiziološki proces kojemu se naprosto treba prepustiti. Njime upravlja snažna i inteligentna prirodna sila s kojom treba surađivati primjenjujući tehnike disanja, relaksacije i pravilnog tiskanja i kad sve ide svojim tokom nema mjesta strahu i panici. Istina, trudovi nisu baš ugodni, ali bol odnosno osjećaj stezanja koji trudovi proizvode ima svoju svrhu i ta se bol zaista zaboravlja onog trenutka kad ona prestane.

Od trenutka kad sam osjetila prve trudove do trenutka rođenja mog mališana prošlo je točno 12 sati što mi se ne čini dugo za prvorotkinju sa više od 30 godina. Muža su zamolili da napusti rađaonu čim je presjekao vrpcu i slikao se sa nas dvoje. A ja sam sa strepnjom očekivala šivanje za koje bih mogla reći da mi je bilo neugodnije od svega onog što mu je prethodilo. Onaj osjećaj brzog protjecanja vremena koji je trajao za vrijeme trudova iznenada se izgubio, štoviše, sad mi se činilo da je vrijeme stalo.

Moje iskustvo sa splitskim rodilištem kao ustanovom je vrlo pozitivno. Prema sestrama i liječnicima u rađaoni osjećam beskrajnu zahvalnost što su mi pomagali u jednoj tako delikatnoj situaciji kao što je porod. Svi su bili ljubazni i vrlo profesionalni pa sam osjećala da se nalazim u sigurnim rukama. Niti jednog važnog trenutka nisam ostala sama, čak me iznenadilo koliko ih je puno bilo oko mene. Poslije na odjelu babinjača sve su mi se sestre doimale simpatične i spremne pomoći oko svega što bi ih zamolila.

Zanimljivo je kako sam se osjećala u danima neposredno poslije poroda. U knjigama i časopisima sam čitala o poslije-porođajnoj depresiji i plašila me pomisao o upadanju u neko takvo stanje. Međutim, dogodilo mi se da sam upala u stanje sasvim suprotno od depresije. Nazvala bih to nekakvom majčinskom euforijom pod utjecajem koje mi se sve činilo lijepim. Čak mi se, zamislite, i bolnička soba činila lijepom. Sobe su na južnoj strani i za vedrih dana su okupane suncem, a kroz prozor se u daljini vidi more. To me bacalo u nekakvo pjesničko raspoloženje, dolazilo mi je da zapjevam (što sam par puta i učinila) ili da napišem poneki stih. Izgleda da sam pod utjecajem hormona malo “makla”, ha, ha. U tim danima me naravno boljela rana od epiziotomije, ali kad bi mi doveli dijete mogla sam ignorirati bol i izvoditi neke pokrete tijelom koje sam inače izbjegavala. Blizina mog sina djelovala je poput analgetika, a sličnu sam pojavu primijetila i kod drugih mama.

Završila bih s konstatacijom da je meni porod bio pretežno lijepo iskustvo unatoč tome što ima i svoju mukotrpnu stranu. Mislim da se žene trebaju osjećati sretnima što su izravno uključene u misterij stvaranja novog života. Sudjelujući u porodu muškarci imaju priliku dijeliti taj misterij sa svojim ženama. Zajedničko sudjelovanje u jednom tako važnom, uzbudljivom i radosnom događaju zbližava na poseban način.