Milena Budimir
EKSKLUZIVNA REPORTAŽA IZ SPLITSKOG RODILIŠTA
Kako je stigao Bruno
Kada sam prije nešto više od dvije godine sa mojom koprcavom štrucom od Marina u naručju napuštala splitsko rodilište poslala sam nebrojene molitve put neba. Molih se tako da idući put kad “zalutam” u tom smjeru – imam dovoljno hrabrosti reći “Ne!” za sve ono što taj put nisam smjela. Molih se da KB Split nabavi daske na WC školjkama, kako sirote rodilje, ionako opterećene šavovima i slomljene od boli i neugode, ne moraju još i čučati nad keramikom. Molih se da se netko dosjeti odčepiti sve “zaštopane” kade i tuš kabine. Molih se da se nekim čudom odjel opskrbi dovoljnim brojem kreveta kako rodilje ne bi morale spavati na nosiljkama. Molih se za izbacivanje famozne pincete, kojom je za jutarnje vizite medicinska sestra podizala uloške s pacijentica, bojeći se za svoju sigurnost, ne mareći za našu. Molih se kako će se medicinske sestre u međuvremenu cijepiti za ljubaznost, a liječnici za zainteresiranost. Molih se da idući put ne budem sama u rađaoni, popularno nazvanoj – boks. Molih se da liječnik bude uz mene dok rađam. Molih se da me idući put “šije” netko ljubazniji i draži od takozvane liječnice koja je to “izrazito ljubazno” obavila prvi put. Molih se da i idući put na svijet donesem zdravu i veselu bebu, baš poput brata mu. Molih se, i, nećete vjerovati, sve mi se ostvarilo. Sve osim – pincete. No, krenimo redom.
INTIMNO ISKUSTVO
Oni stariji od nas, čitaj: naše majke, drže kako je porod intimno iskustvo o kome se ne bi trebalo toliko razgovarati, a kamo li, dobri moj Bože, pisati za šire mase. Nije tako! Porod je najnormalnija stvar na svijetu. A vjerujte – ako postoji veći hipohondar od mene na svijetu taj je rekorder, ja se bojim i ogrebenog koljena, no porodu sam pristupila opušteno, s teorijom – ako su mogle milijarde žena prije mene roditi svoje dijete – mogu i ja.
Imala sam sreću što je trudnoća bila, kako bi svaki put na kontrolnom pregledu rekao moj ginekolog, “za promjenu – zdrava i normalna”. Dvanaest dana prije očekivanog termina poroda gledala sam Dnevnik. Netko se pri tom iznervira, netko se dobro nasmije, netko, pak, pusti suzu, ja – dobijem trudove! E, stvarno su me zatekli! Malo sam se izležavala, malo sam šetala po sobi, a onda sam svježe otuširana i psihički spremna obavijestila Zakonitog kako je vrijeme da se krene… U ponoć 24-og dana veljače stupih ponovno na “teritorij” splitskog rodilišta. Opremiše me odmah fatalnom ružičastom spavačicom i poslaše na pregled. Primila me dr. Indira Kosović. Opterećena prijašnjim iskustvom očekivala sam rutinski pregled, bez razgovora, grub i, dozvolite, nehuman. O, kako sam pogriješila! Dr. Kosović može biti na ponos splitskoj bolnici i svojem odjelu. Odavno ne sretoh ljubaznije i draže stvorenje. Doznah tako da sam, ginekološkim žargonom, šest centimetara otvorena i da ću uskoro postati majka. Nije bilo vremena za klistir, na moju veliku radost, no za obred brijanja – uvijek ima vremena. Sjećate se Velog mista i Borisa Dvornika kako oštri svoju britvu o kožni remen? Upravo takva britva je još uvijek u uporabi u našoj rađaoni. To me nemalo iznenadilo, jer su dvije godine prije koristili brijače za jednokratnu uporabu. Netko, izgleda, ide naprijed, a netko, pak, natrag…
SEKS I GRAD
A, onda, laganim korakom u boks broj 2. Mala prostorija, ginekološki krevet, Ctg uređaj i stolić u uglu, nda, pomislih, divan prostor za dolazak na svijet… Primalja, kod nas poznatija kao – babica, što je tu noć “tukla” dežurstvo bila je Dragana Čudina. Prognozirala mi je kako ću u dva sata već vidjeti svoje dijete, to me odmah utješilo i još više opustilo da sam zamolila mogu li ponijeti sa sobom knjigu, za “ubiti” vrijeme. Nasmiješeno mi je rekla kako smijem ponijeti knjigu, ali kako ona čisto sumnja da ću se načitati… Imala je pravo. Šesnaest stranica poslije odbacih “Seks i grad”, jer su mi misli bile na posve drugim sferama. No, barem se možemo hvaliti kako je Candice Bushnell bila u ST rodilištu i to ne bilo gdje već u samoj rađaoni. Osjećala sam kako se trudovi intenziviraju i kako se bliži, narodski rečeno, kulmin. Rekoh Dragani, koja je cijelo vrijeme kontrolirala kako se osjećam i kako mi je, ovoga puta uistinu nisam bila sama kao 2000. godine, kako imam nagon za tiskanjem… Svaka će me žena, koja je rodila, shvatiti, u tom trenutku ti se baš svašta mota po glavi, meni se tako motalo ovo – “Joj, unerediti ću vam se po stolu”, promucah, a Dragana s osmjehom odgovori:
“Samo naprijed, draga, sve je to prirodno.”
“Da, ali je li civilizirano”, procijedih.
“Sve što je civilizirano, nije nužno i prirodno”, opet će Dragana, opuštajući me svojim riječima i dodajući kako nije vrijeme za strah.
I uistinu bijaše tako. Pregledala me, pozvala liječnicu i dvije sestre (sad mi je krivo što i njih nisam pitala za ime!). Dva truda i beba je vani, reče, već joj vidim kosicu! Ne znam koliko je žena doživjelo iskustvo bezbolnog izgona bebe, ali ja sam među njima! Ta dva (uistinu – dva!) truda nisam ni osjetila, a Bruno je već bio vani i derao se iz petnih žila! Bio je jedan sat i 20 minuta, što je navelo Draganu da prokomentira kako je u svojoj procjeni pogriješila za punih 40 minuta!
SREĆA ILI?
Trenutak prije samog izgona upitah babicu mogu li ikako izbjeći epiziotomiju, rez međice, odgovor je bio “Naravno!”. Izmasirala mi je međicu, što nije bilo baš ugodno, ali je definitivno ugodnije od onih sedam dana poslije poroda sa šavovima! I dan po porodu dojila sam svojeg sina prekriženih nogu, sjedeći na krevetu, tako da me bilo doslovno sram pred ženama koje su po okolnim krevetima jaukale i hodale kao da im je amputirana noga… Nema višeg, ni svetijeg osjećaja na svijetu nego li onog koji te pogodi poput malja kada ugledaš svoje tek rođeno dijete. Upravo zbog tog osjećaja je grijeh ne dozvoliti ocu da prisustvuje porodu. A to je u ST rodilištu čisti “science fiction”. Dakle, u trenutku dok gledaš svoju bebicu svi bolovi, doslovno, nestanu kao rukom odneseni. Moj je dječak potom odnesen na svoje prvo kupanje i odijevanje, pokazaše mi ga još jednom, a mene “odvezoše” u predrađaonu na dvosatno promatranje. Iskoristih to vrijeme za slanje par stotina SMS-ova, premda je bila duboka noć željela sam da cijeli svijet zna kako je Bruno došao među nas.
Nakon toga otpremljena sam na Odjel babinjača, soba broj 32. Tri kreveta – zauzeta, meni je dodijeljena nosiljka. Trudili se ljudi improvizirati krevet, nije im baš pošlo od ruke. No, onako napumpanoj adrenalinom nije mi smetalo ležati deset centimetara od poda na tvrdom komadu željeza, od spavanja ionako nije bilo ni “s”!
Zajedno sa suncem u sobu je ušetala i medicinska sestra, vrijeme je za mjerenje temperature. Pet termometara na pedeset žena! Jeste li takvo što ikada čuli?! Naravno, spretna kakva jesam – uspjela sam slomiti velevrijedni uređaj. Obećah sebi da ću po izlasku iz KB Split uložiti 20 cijelih kuna (koliko stoji najobičniji) i donirati im toplomjer! Srećom jedna od rodilja je taj dan odlazila kući, pa sam naslijedila njen krevet, a i – kućnu haljinu. Ni njih u KB-u nema! Sobu dijelih sa Iris i Katarinom, ponosnim mamama Marka i Bezimene, i kako to obično biva – ćakulom ubijasmo dosadu. A mame ko mame samo o bebama znaju pričati. Dijelili smo iskustva, a i neznanje sa Marijom, Josipom, Marijanom, Dinom, Suzanom, Janom i Ružicom, tješile se i smijale zajedno.
LEGENDARNA PINCETA
Sobe za rodilje su staklom odijeljene od soba za bebe, tako da vam je djetešce cijeli dan “na oku”. Ugodno me iznenadio zaokret u ponašanju medicinskih sestara, svim se silama trude promovirati dojenje, tako da ti donesu bebu čim zaplače, što prije dvije godine nije bio slučaj. Tada su se strogo držale rasporeda dojenja: u 6, u 9, u 12, u 16, u 19, u 21 sat i u ponoć bi donosile djecu, a ova su u međuvremenu plakala i drečala na sav glas, a mame s druge strane stakla su bile bespomoćne. Sada to više nije tako! Jedino neugodno što mi se dogodilo za vrijeme mojeg šestodnevnog boravka u bolnici bio je ulomak razgovora dviju sestara u sobi za bebe. Kako sam sjedila uz samu stjenku – čula sam ih kako razgovaraju. Tema je bila moja malenkost i Bruno. Dakle, Bruno plače, a crvenokosa, mlada sestra mu želi dati bočicu s formulom, druga sestra joj veli kako ja odbijam nadohranu, jer imam dovoljno svojeg mlijeka. Crvenokosa je moje odbijanje shvatila kao osobnu uvredu i prokomentirala to riječima:
“Ma, može ona imat i šest litara mlika, ali taj mali je gladan!”
Dakle, “ona” ima svoje ime i prezime, nalazi se ponosno na vrhu ove stranice, “Mali” je, hvala na pitanju, mjesec dana poslije beba koja je narasla punih pet centimetara i ima kilogram više od svoje porođajne težine. Očigledno mu je dostatno onih šest litara… Dojilje su izuzetno osjetljive na svoj “zadatak”, trebali bi paziti kako i što o tome govorite pred njima, i, da, staklo nije zvučna izolacija, dapače…
Svakodnevicu u bolnici “razbija” jutarnja liječnička vizita. To je rodiljama prilika da čuju od stručne osobe, a ne samo supatnica iz sobe, kako će im uskoro biti bolje i kako je bol prolazna. To se, naravno, ne događa. Liječnik samo promaršira od kreveta do kreveta, sestra ispred njega podiže fatalnom pincetom uloške, on baci pogled, bez riječi i to je to. “Dobro jutro!” pri ulasku u sobu možete dobiti samo ukoliko sami to kažete na sav glas. Moje iskustvo? Mhm, osjećala sam se ko objekt, nikako kao ljudsko biće, grozno. Summa summarum – jelo je odlično, koliko god vam drugi pričali da nije, mnogi tako ne jedu ni kod kuće, spremačice se trude svim silama održati higijenu na visini, rodilje im, žao mi je što to moram reći, u tome ne pomažu, sestre su ljubazne, kada presvlače i kupaju bebe ponašaju se kao da su im to rođena djeca, ljube ih, maze, tepaju, to mamama puno znači, a smještaj?
Ništa, drage moje, moramo se strpiti i pričekati novo rodilište koje nam obećavaju već godinama…
Do susreta u nekim ljepšim, modernijim i ljudskijim prostorima – pozdravljam vas i ljubim sve vaše rođene i nerođene bebe.
SAVJET LIJEČNICIMA I MEDICINSKIM SESTRAMA
> Recite “Dobar dan!” i kad Vam nije dobar
> Nasmiješite se rodilji, Vas ništa ne košta, a njoj je drago
> Kada govorite o nekoj pacijentici, a ona je pred Vama – nemojte ju ignorirati, premda možda ne razumije medicinsku terminologiju rado će saslušati sve što joj imate reći
> Nakon pregleda djeteta pedijatar bi obavezno trebao doći mami u sobu i u par riječi joj objasniti što se zbiva s bebom
> Uvijek gledajte pacijenticu u oči
SAVJET RODILJAMA
> Ne bacajte uloške u zahodsku školjku
> Ne bacajte uloške u tuš kabinu
> Ne bacajte uloške na pod
> Ulošci se bacaju u za to predviđenu kantu
> Premda niste kod kuće – povucite vodu u WC-u
> Ruke se brišu o papirnate maramice, ne o zid
Jagoda Bonačić
PRIČA S PORODA U PRISUSTVU PARTNERA ILI KAKO SMO ZAJEDNO RODILI 
Priča započinje dan poslije predviđenog mi porodnog termina. Dakle, dana 20.01.2005. ujutro oko 5:30 sati iz sna me prenio neobičan pokret u trbuhu, to bih opisala kao da me beba u trbuhu snažno udarila rukicom u smjeru ušća maternice. I prije sam osjećala snažne pokrete u trbuhu ali ovaj je bio različit, kao da je tim pokretom beba željela reći da bi ona konačno izašla vani. Nedugo nakon toga osjetila sam lagano stezanje u donjem dijelu trbuha za koje nisam bila sigurna da su trudovi ali kad se nekoliko puta ponovilo u razmacima od 15-20 minuta bila sam sve sigurnija da je to to. Nakon 5-6 takvih stezanja osjetila sam jedan lagani “plop” kojim je pukao vodenjak i polagano počela curiti voda, a provjerom stanja u WC-u potvrdilo se da voda zaista curi i da je izašao i sluzavi čep kao manja količina sluzi i sukrvice. Dakle kod mene su se svi simptomi skorog poroda javili gotovo istovremeno i baš sam im zahvalna jer sam nedvojbeno mogla ustanoviti daje počelo. Nije me uhvatila panika, ali sam se ipak od uzbuđenja počela tresti pa sam se vratila u krevet i zamotana u deku čekala da se malo smirim.
U rodilište smo došli negdje oko 10:00. Na prvom pregledu ustanovljeno je da sam otvorena 2,5 cm što mi se činilo odličnim s obzirom da su trudovi koji su do toga doveli bili beznačajno bolni. Tu sam odmah izrazila i svoju želju za epiduralnom anestezijom na što mi je odgovoreno da će anesteziolog biti pozvan. Dobila sam i klizmu i moram reći da, suprotno očekivanju, to uopće nije bilo neugodno. Jedna je moja prijateljica uz smijeh konstatirala da se ona, nakon dugotrajnih problema sa stolicom u trudnoći, spasila kad su joj dali klizmu. Dok sam čekala da klizma počne djelovati, šetala sam ispred WC-a i odgovaralo mi je stajati na nogama, nekako sam instinktivno znala da je taj položaj dobar za napredovanje otvaranja i odugovlačila sam odlazak u boks koliko god sam mogla. Dok sam tako šetala nisam osjećala skoro nikakve bolove, a trudova je valjda ipak bilo jer je idući pregled pokazao da sam se otvorila za još jedan cm, dakle tad ih je bilo 3,5.
Muž me doveo u rodilište i zatim otišao jer nije bilo potrebe da bude sa mnom u vrijeme pripreme za porod, a vratio se na moj poziv kad sam se smjestila u boks. Moj se “partner za rađanje” dakle pojavio negdje oko 12:30 i na moje iznenađenje iz svoje torbe izvukao fotoaparat.
U boksu sam stajanje zamijenila ležanjem i ubrzo počela osjećati stezanje u donjem dijelu trbuha koje je postajalo sve jače i sve učestalije. Muž me svaki put kad bi trud započeo podsjećao da ga prodišem, a kad bi trud prestao podsjećao me da se pokušam opustiti. Bodrio me govoreći kako mi baš dobro ide. To mi je zaista pomagalo. U početku sam disala duboko no kako su trudovi postajali jači odgovaralo mi je disati sve brže i pliće da bi na kraju vrlo glasno i vrlo brzo dahtala. Koncentrirajući se na disanje i opuštanje vrlo sam se uspješno nosila s mojim prirodnim trudovima. Ležala sam na lijevom boku koji mi je i u trudnoći bio najugodniji položaj, a instinktivno sam sebi olakšavala bol na način da sam samu sebe masirala, desnom rukom dno leđa i istovremeno lijevom rukom donji dio trbuha zbog čega mi je nekoliko puta spao CTG uređaj. Muž mi je pomogao da ga ponovo namjestim. Pokušao mi je on masirati leđa, ali ja sam bolje osjećala koji dio treba masirati pa sam radije to radila sama. Bilo mi je važno da me on cijelo vrijeme obavještava o otkucajima srca djeteta, oni su bili unutar očekivanog intervala i to me smirivalo.
Kako je vrijeme odmicalo i trudovi bivali sve žešći ja sam sve više uranjala u neki svoj unutrašnji svijet gubeći vezu sa stvarnošću. Negdje sam ranije pročitala da je priroda priskočila u pomoć ženi u trudovima na način da žena ima osjećaj bržeg protjecanja vremena. Ja sam to zaista doživjela, minute su letjele i sada kad se toga prisjećam prizori se u mom sjećanju izmjenjuju kao na ubrzanoj video snimci. Tako je doletjelo nekih 16 sati kad se odnekud stvorio liječnik i obavijestio me da je anesteziolog zauzet na nekom drugom odjelu i da neću moći dobiti epiduralnu. Isto je tako konstatirao da je kasno da mi daju nešto za smirenje bolova jer bi to ošamutilo dijete. “Imat ćete dakle priliku osjetiti sve čari prirodnog poroda!” reče on. To mi se učinilo kao jako crn humor, ali danas mi je drago što sam zaista doživjela porod bez ikakvog sredstva protiv bolova i mogu reći da to i nije tako strašno kako sam zamišljala. Bolovi koji prate porod su toliko svrsishodni da ih nije baš umjesno ni nazivati bolovima, prije bi ih se moglo opisati kao intenzivan rad mišića.
Došao je i trenutak da me priključe na drip i to mi se uopće nije sviđalo. Znala sam da će drip ubrzati cijeli proces ali i da će trudovi postati teže podnošljivi. Meni su se moji prirodni trudovi činili dosta učinkoviti, otvarala sam se, a i dobro se nosila s njima uz pomoć disanja i relaksacije. Da sam mogla birati odbila bih drip bez obzira koliko bi porod tada potrajao. Faktor vremena mi nije ništa značio, puno mi je važnije bilo što lakše proći kroz svaki pojedini trud. Drip je djelovao skoro trenutno i odmah se primijetila razlika, stezanja su postala vrlo jaka, a pauze između njih vrlo kratke. Sad sam se već počela ritati nogama i rukama. U jednom trenutku sam se sa lijevog boka zamalo izdigla u klečeći položaj i činilo mi se da bih u tom položaju lakše prolazila kroz trudove. Očigledno je to položaj koji bi instinktivno izabrala za rađanje da sam mogla birati.
Moj je dragi za vrijeme jednog snažnog truda rekao da mu slobodno mogu zalijepiti “pest” ako će mi tako biti lakše što je valjda pokupio iz nekog sladunjavog američkog filma. Bila sam mu zahvalna što unosi humor u cijelu tu situaciju, tako smo održavali moral na visokoj razini.
Nakon nekoliko vrlo snažnih trudova odjednom me spopao najsnažniji od svih nagona koje sam do tada osjetila, nagon za tiskanjem. Nisam mu mogla odoljeti pa sam jednom jako tisnula još uvijek ležeći na boku, bilo je veliko olakšanje prepustiti se tom nagonu. Sestre su mi tada rekle da legnem na leđa i stavim noge na držače jer se očigledno približio trenutak izgona, a kad me u tom položaju pogodio idući trud praćen ponovo nagonom za tiskanje bilo je puno nelagodnije nego dok sam ležala na boku. Mislim da sam baš tada počela ispuštati zvukove koji su sličili na glasno stenjanje ili režanje. Nije mi bila namjera ispuštati krikove znajući da osoblje to ne voli, ali potreba da zavičem je došla spontano i nisam je mogla suspregnuti. Svi oko mene pokušali su me uvjeriti da vikanjem samo trošim snagu i da se usredotočim na tiskanje, ujedno su mi objašnjavali kako pravilno tiskati. Ja sam procvilila “Ajme nemojte se ljutit, tako mi je došlo!”. Nisu se ljutili, štoviše, ohrabrili su me pohvalom da sam odlična. Što se tiskanja tiče, unatoč tome što sam teoretski jako dobro znala kako se pravilno tiska napravila sam klasičnu grešku, umjesto u trbuh tiskala sam sebi u glavu. Zato su mi popucale kapilare u očima što sam kao suvenir nosila idućih 20-tak dana, blago podsjećajući na vampira.
U meni neugodnom položaju na leđima počeli su mi se grčiti nožni mišići i tu je suprug odigrao značajnu ulogu masirajući mi dijelove noge pogođene neugodnim grčenjem.
Kako je moje tiskanje bilo neučinkovito, liječnik i jedna sestra su mi u dva truda nalegli na trbuh, mališan je prvo provirio glavom, pa se malo vratio natrag, pa je u idućem trudu izašla glavica, čula sam uzbuđene povike da ćemo u idućem trudu roditi i tako je i bilo, uz još malo napinjanja rodio se naš dječačić. Vidjela sam ga dole niže od sebe, s lijeve strane moje lijeve noge, bio je potpuno modar i mlatarao je ručicama po zraku. Ranije sam mislila da ću se u tom trenutku sigurno rasplakati ali nisam, bila sam skroz normalna i pribrana. Sretnom tatici je sestra primalja predložila da dođe presjeći pupčanu vrpcu što je on s osmjehom prihvatio. Ma on je zapravo cijelo naše zajedničko rađanje odradio s osmjehom i s nekom spretnošću kao da to radi svaki dan. Onako odjeven u zeleno izgledao mi je kao dio liječničko-primaljskog tima. Bio je naprosto dorastao situaciji i taj je osjećaj da je sve pod kontrolom prenosio i na mene. Dok smo se u zadnjim mjesecima trudnoće psihički pripremali za zajednički porod ja sam mu više puta napominjala da za vrijeme poroda sjedi negdje po strani i da nikako ne zalazi tamo gdje su mi noge da mu od neugodnog prizora slučajno ne bi pozlilo. Međutim, kad su ga pozvali da presječe vrpcu on je bez problema odšetao u područje mojih nogu i to se činilo sasvim prirodno u tim trenucima. Ujedno me i obavijestio kojeg je spola dijete jer spol nismo unaprijed znali. Bolje rečeno nije nam nitko potvrdio slutnju da se radi o dečkiću koju sam ja imala od dana kad sam saznala da sam trudna.
Uskoro su mi mog mališana dali na ruke umotanog u nekakvu bijelu plahticu. Nije plakao, štoviše, bio je nekako posve spokojan i neopisivo sladak. Žmirkao je jer mu je jako neonsko svjetlo tuklo u oči pa sam mu ja rukom zaklonila oči od svjetla. Tada me pogledao ravno u oči. Ništa tako milo i nježno u životu nisam vidjela što bi se moglo usporediti sa tim pogledom tek rođenog i to još mog djeteta. Osjećala sam se beskrajno ponosno što sam donijela na svijet jedno novo biće. Osjećala sam veliku zahvalnost prema sestrama i liječniku koji su mi pomogli u tom važnom trenutku. I što je najzanimljivije osjećala sam se fizički sasvim dobro i psihički sasvim pribrano. Očekivala sam da ću biti fizički iscrpljena i da ću psihički biti u nekom posebnom stanju pojačane sentimentalnosti, da ću se sigurno rasplakati kao što sam se rasplakala gledajući porod na video kazeti. Međutim, bila sam skroz normalna, raznježena i preplavljena jednim novim i dotad nepoznatim osjećajem ali bez euforije, ponosna na sebe što sam eto konačno odradila taj važni zadatak. Kada sam tjedan dana prije poroda otišla na pregled liječnik mi je rekao da je porod fiziološki proces kojega se ne treba bojati. Tada sam pomislila da on kao muškarac ne može zapravo znati kakav je osjećaj rađati. Sada se u potpunosti slažem s njim jer sam zaista doživjela porod kao jedan fiziološki proces kojemu se naprosto treba prepustiti. Njime upravlja snažna i inteligentna prirodna sila s kojom treba surađivati primjenjujući tehnike disanja, relaksacije i pravilnog tiskanja i kad sve ide svojim tokom nema mjesta strahu i panici. Istina, trudovi nisu baš ugodni, ali bol odnosno osjećaj stezanja koji trudovi proizvode ima svoju svrhu i ta se bol zaista zaboravlja onog trenutka kad ona prestane.
Od trenutka kad sam osjetila prve trudove do trenutka rođenja mog mališana prošlo je točno 12 sati što mi se ne čini dugo za prvorotkinju sa više od 30 godina. Muža su zamolili da napusti rađaonu čim je presjekao vrpcu i slikao se sa nas dvoje. A ja sam sa strepnjom očekivala šivanje za koje bih mogla reći da mi je bilo neugodnije od svega onog što mu je prethodilo. Onaj osjećaj brzog protjecanja vremena koji je trajao za vrijeme trudova iznenada se izgubio, štoviše, sad mi se činilo da je vrijeme stalo.
Moje iskustvo sa splitskim rodilištem kao ustanovom je vrlo pozitivno. Prema sestrama i liječnicima u rađaoni osjećam beskrajnu zahvalnost što su mi pomagali u jednoj tako delikatnoj situaciji kao što je porod. Svi su bili ljubazni i vrlo profesionalni pa sam osjećala da se nalazim u sigurnim rukama. Niti jednog važnog trenutka nisam ostala sama, čak me iznenadilo koliko ih je puno bilo oko mene. Poslije na odjelu babinjača sve su mi se sestre doimale simpatične i spremne pomoći oko svega što bi ih zamolila.
Zanimljivo je kako sam se osjećala u danima neposredno poslije poroda. U knjigama i časopisima sam čitala o poslije-porođajnoj depresiji i plašila me pomisao o upadanju u neko takvo stanje. Međutim, dogodilo mi se da sam upala u stanje sasvim suprotno od depresije. Nazvala bih to nekakvom majčinskom euforijom pod utjecajem koje mi se sve činilo lijepim. Čak mi se, zamislite, i bolnička soba činila lijepom. Sobe su na južnoj strani i za vedrih dana su okupane suncem, a kroz prozor se u daljini vidi more. To me bacalo u nekakvo pjesničko raspoloženje, dolazilo mi je da zapjevam (što sam par puta i učinila) ili da napišem poneki stih. Izgleda da sam pod utjecajem hormona malo “makla”, ha, ha. U tim danima me naravno boljela rana od epiziotomije, ali kad bi mi doveli dijete mogla sam ignorirati bol i izvoditi neke pokrete tijelom koje sam inače izbjegavala. Blizina mog sina djelovala je poput analgetika, a sličnu sam pojavu primijetila i kod drugih mama.
Završila bih s konstatacijom da je meni porod bio pretežno lijepo iskustvo unatoč tome što ima i svoju mukotrpnu stranu. Mislim da se žene trebaju osjećati sretnima što su izravno uključene u misterij stvaranja novog života. Sudjelujući u porodu muškarci imaju priliku dijeliti taj misterij sa svojim ženama. Zajedničko sudjelovanje u jednom tako važnom, uzbudljivom i radosnom događaju zbližava na poseban način.