Milena Budimir

EKSKLUZIVNA REPORTAŽA IZ SPLITSKOG RODILIŠTA

Kako je stigao Bruno

Kada sam prije nešto više od dvije godine sa mojom koprcavom štrucom od Marina u naručju napuštala splitsko rodilište poslala sam nebrojene molitve put neba. Molih se tako da idući put kad “zalutam” u tom smjeru – imam dovoljno hrabrosti reći “Ne!” za sve ono što taj put nisam smjela. Molih se da KB Split nabavi daske na WC školjkama, kako sirote rodilje, ionako opterećene šavovima i slomljene od boli i neugode, ne moraju još i čučati nad keramikom. Molih se da se netko dosjeti odčepiti sve “zaštopane” kade i tuš kabine. Molih se da se nekim čudom odjel opskrbi dovoljnim brojem kreveta kako rodilje ne bi morale spavati na nosiljkama. Molih se za izbacivanje famozne pincete, kojom je za jutarnje vizite medicinska sestra podizala uloške s pacijentica, bojeći se za svoju sigurnost, ne mareći za našu. Molih se kako će se medicinske sestre u međuvremenu cijepiti za ljubaznost, a liječnici za zainteresiranost. Molih se da idući put ne budem sama u rađaoni, popularno nazvanoj – boks. Molih se da liječnik bude uz mene dok rađam. Molih se da me idući put “šije” netko ljubazniji i draži od takozvane liječnice koja je to “izrazito ljubazno” obavila prvi put. Molih se da i idući put na svijet donesem zdravu i veselu bebu, baš poput brata mu. Molih se, i, nećete vjerovati, sve mi se ostvarilo. Sve osim – pincete. No, krenimo redom.

INTIMNO ISKUSTVO

Oni stariji od nas, čitaj: naše majke, drže kako je porod intimno iskustvo o kome se ne bi trebalo toliko razgovarati, a kamo li, dobri moj Bože, pisati za šire mase. Nije tako! Porod je najnormalnija stvar na svijetu. A vjerujte – ako postoji veći hipohondar od mene na svijetu taj je rekorder, ja se bojim i ogrebenog koljena, no porodu sam pristupila opušteno, s teorijom – ako su mogle milijarde žena prije mene roditi svoje dijete – mogu i ja.
Imala sam sreću što je trudnoća bila, kako bi svaki put na kontrolnom pregledu rekao moj ginekolog, “za promjenu – zdrava i normalna”. Dvanaest dana prije očekivanog termina poroda gledala sam Dnevnik. Netko se pri tom iznervira, netko se dobro nasmije, netko, pak, pusti suzu, ja – dobijem trudove! E, stvarno su me zatekli! Malo sam se izležavala, malo sam šetala po sobi, a onda sam svježe otuširana i psihički spremna obavijestila Zakonitog kako je vrijeme da se krene… U ponoć 24-og dana veljače stupih ponovno na “teritorij” splitskog rodilišta. Opremiše me odmah fatalnom ružičastom spavačicom i poslaše na pregled. Primila me dr. Indira Kosović. Opterećena prijašnjim iskustvom očekivala sam rutinski pregled, bez razgovora, grub i, dozvolite, nehuman. O, kako sam pogriješila! Dr. Kosović može biti na ponos splitskoj bolnici i svojem odjelu. Odavno ne sretoh ljubaznije i draže stvorenje. Doznah tako da sam, ginekološkim žargonom, šest centimetara otvorena i da ću uskoro postati majka. Nije bilo vremena za klistir, na moju veliku radost, no za obred brijanja – uvijek ima vremena. Sjećate se Velog mista i Borisa Dvornika kako oštri svoju britvu o kožni remen? Upravo takva britva je još uvijek u uporabi u našoj rađaoni. To me nemalo iznenadilo, jer su dvije godine prije koristili brijače za jednokratnu uporabu. Netko, izgleda, ide naprijed, a netko, pak, natrag…

SEKS I GRAD

A, onda, laganim korakom u boks broj 2. Mala prostorija, ginekološki krevet, Ctg uređaj i stolić u uglu, nda, pomislih, divan prostor za dolazak na svijet… Primalja, kod nas poznatija kao – babica, što je tu noć “tukla” dežurstvo bila je Dragana Čudina. Prognozirala mi je kako ću u dva sata već vidjeti svoje dijete, to me odmah utješilo i još više opustilo da sam zamolila mogu li ponijeti sa sobom knjigu, za “ubiti” vrijeme. Nasmiješeno mi je rekla kako smijem ponijeti knjigu, ali kako ona čisto sumnja da ću se načitati… Imala je pravo. Šesnaest stranica poslije odbacih “Seks i grad”, jer su mi misli bile na posve drugim sferama. No, barem se možemo hvaliti kako je Candice Bushnell bila u ST rodilištu i to ne bilo gdje već u samoj rađaoni. Osjećala sam kako se trudovi intenziviraju i kako se bliži, narodski rečeno, kulmin. Rekoh Dragani, koja je cijelo vrijeme kontrolirala kako se osjećam i kako mi je, ovoga puta uistinu nisam bila sama kao 2000. godine, kako imam nagon za tiskanjem… Svaka će me žena, koja je rodila, shvatiti, u tom trenutku ti se baš svašta mota po glavi, meni se tako motalo ovo – “Joj, unerediti ću vam se po stolu”, promucah, a Dragana s osmjehom odgovori:
“Samo naprijed, draga, sve je to prirodno.”
“Da, ali je li civilizirano”, procijedih.
“Sve što je civilizirano, nije nužno i prirodno”, opet će Dragana, opuštajući me svojim riječima i dodajući kako nije vrijeme za strah.
I uistinu bijaše tako. Pregledala me, pozvala liječnicu i dvije sestre (sad mi je krivo što i njih nisam pitala za ime!). Dva truda i beba je vani, reče, već joj vidim kosicu! Ne znam koliko je žena doživjelo iskustvo bezbolnog izgona bebe, ali ja sam među njima! Ta dva (uistinu – dva!) truda nisam ni osjetila, a Bruno je već bio vani i derao se iz petnih žila! Bio je jedan sat i 20 minuta, što je navelo Draganu da prokomentira kako je u svojoj procjeni pogriješila za punih 40 minuta!

SREĆA ILI?

Trenutak prije samog izgona upitah babicu mogu li ikako izbjeći epiziotomiju, rez međice, odgovor je bio “Naravno!”. Izmasirala mi je međicu, što nije bilo baš ugodno, ali je definitivno ugodnije od onih sedam dana poslije poroda sa šavovima! I dan po porodu dojila sam svojeg sina prekriženih nogu, sjedeći na krevetu, tako da me bilo doslovno sram pred ženama koje su po okolnim krevetima jaukale i hodale kao da im je amputirana noga… Nema višeg, ni svetijeg osjećaja na svijetu nego li onog koji te pogodi poput malja kada ugledaš svoje tek rođeno dijete. Upravo zbog tog osjećaja je grijeh ne dozvoliti ocu da prisustvuje porodu. A to je u ST rodilištu čisti “science fiction”. Dakle, u trenutku dok gledaš svoju bebicu svi bolovi, doslovno, nestanu kao rukom odneseni. Moj je dječak potom odnesen na svoje prvo kupanje i odijevanje, pokazaše mi ga još jednom, a mene “odvezoše” u predrađaonu na dvosatno promatranje. Iskoristih to vrijeme za slanje par stotina SMS-ova, premda je bila duboka noć željela sam da cijeli svijet zna kako je Bruno došao među nas.
Nakon toga otpremljena sam na Odjel babinjača, soba broj 32. Tri kreveta – zauzeta, meni je dodijeljena nosiljka. Trudili se ljudi improvizirati krevet, nije im baš pošlo od ruke. No, onako napumpanoj adrenalinom nije mi smetalo ležati deset centimetara od poda na tvrdom komadu željeza, od spavanja ionako nije bilo ni “s”!
Zajedno sa suncem u sobu je ušetala i medicinska sestra, vrijeme je za mjerenje temperature. Pet termometara na pedeset žena! Jeste li takvo što ikada čuli?! Naravno, spretna kakva jesam – uspjela sam slomiti velevrijedni uređaj. Obećah sebi da ću po izlasku iz KB Split uložiti 20 cijelih kuna (koliko stoji najobičniji) i donirati im toplomjer! Srećom jedna od rodilja je taj dan odlazila kući, pa sam naslijedila njen krevet, a i – kućnu haljinu. Ni njih u KB-u nema! Sobu dijelih sa Iris i Katarinom, ponosnim mamama Marka i Bezimene, i kako to obično biva – ćakulom ubijasmo dosadu. A mame ko mame samo o bebama znaju pričati. Dijelili smo iskustva, a i neznanje sa Marijom, Josipom, Marijanom, Dinom, Suzanom, Janom i Ružicom, tješile se i smijale zajedno.

LEGENDARNA PINCETA

Sobe za rodilje su staklom odijeljene od soba za bebe, tako da vam je djetešce cijeli dan “na oku”. Ugodno me iznenadio zaokret u ponašanju medicinskih sestara, svim se silama trude promovirati dojenje, tako da ti donesu bebu čim zaplače, što prije dvije godine nije bio slučaj. Tada su se strogo držale rasporeda dojenja: u 6, u 9, u 12, u 16, u 19, u 21 sat i u ponoć bi donosile djecu, a ova su u međuvremenu plakala i drečala na sav glas, a mame s druge strane stakla su bile bespomoćne. Sada to više nije tako! Jedino neugodno što mi se dogodilo za vrijeme mojeg šestodnevnog boravka u bolnici bio je ulomak razgovora dviju sestara u sobi za bebe. Kako sam sjedila uz samu stjenku – čula sam ih kako razgovaraju. Tema je bila moja malenkost i Bruno. Dakle, Bruno plače, a crvenokosa, mlada sestra mu želi dati bočicu s formulom, druga sestra joj veli kako ja odbijam nadohranu, jer imam dovoljno svojeg mlijeka. Crvenokosa je moje odbijanje shvatila kao osobnu uvredu i prokomentirala to riječima:
“Ma, može ona imat i šest litara mlika, ali taj mali je gladan!”
Dakle, “ona” ima svoje ime i prezime, nalazi se ponosno na vrhu ove stranice, “Mali” je, hvala na pitanju, mjesec dana poslije beba koja je narasla punih pet centimetara i ima kilogram više od svoje porođajne težine. Očigledno mu je dostatno onih šest litara… Dojilje su izuzetno osjetljive na svoj “zadatak”, trebali bi paziti kako i što o tome govorite pred njima, i, da, staklo nije zvučna izolacija, dapače…
Svakodnevicu u bolnici “razbija” jutarnja liječnička vizita. To je rodiljama prilika da čuju od stručne osobe, a ne samo supatnica iz sobe, kako će im uskoro biti bolje i kako je bol prolazna. To se, naravno, ne događa. Liječnik samo promaršira od kreveta do kreveta, sestra ispred njega podiže fatalnom pincetom uloške, on baci pogled, bez riječi i to je to. “Dobro jutro!” pri ulasku u sobu možete dobiti samo ukoliko sami to kažete na sav glas. Moje iskustvo? Mhm, osjećala sam se ko objekt, nikako kao ljudsko biće, grozno. Summa summarum – jelo je odlično, koliko god vam drugi pričali da nije, mnogi tako ne jedu ni kod kuće, spremačice se trude svim silama održati higijenu na visini, rodilje im, žao mi je što to moram reći, u tome ne pomažu, sestre su ljubazne, kada presvlače i kupaju bebe ponašaju se kao da su im to rođena djeca, ljube ih, maze, tepaju, to mamama puno znači, a smještaj?
Ništa, drage moje, moramo se strpiti i pričekati novo rodilište koje nam obećavaju već godinama…
Do susreta u nekim ljepšim, modernijim i ljudskijim prostorima – pozdravljam vas i ljubim sve vaše rođene i nerođene bebe.

SAVJET LIJEČNICIMA I MEDICINSKIM SESTRAMA

> Recite “Dobar dan!” i kad Vam nije dobar
> Nasmiješite se rodilji, Vas ništa ne košta, a njoj je drago
> Kada govorite o nekoj pacijentici, a ona je pred Vama – nemojte ju ignorirati, premda možda ne razumije medicinsku terminologiju rado će saslušati sve što joj imate reći
> Nakon pregleda djeteta pedijatar bi obavezno trebao doći mami u sobu i u par riječi joj objasniti što se zbiva s bebom
> Uvijek gledajte pacijenticu u oči

SAVJET RODILJAMA

> Ne bacajte uloške u zahodsku školjku
> Ne bacajte uloške u tuš kabinu
> Ne bacajte uloške na pod
> Ulošci se bacaju u za to predviđenu kantu
> Premda niste kod kuće – povucite vodu u WC-u
> Ruke se brišu o papirnate maramice, ne o zid