Jagoda Bonačić

PRIČA S PORODA U PRISUSTVU PARTNERA ILI KAKO SMO ZAJEDNO RODILI

Priča započinje dan poslije predviđenog mi porodnog termina. Dakle, dana 20.01.2005. ujutro oko 5:30 sati iz sna me prenio neobičan pokret u trbuhu, to bih opisala kao da me beba u trbuhu snažno udarila rukicom u smjeru ušća maternice. I prije sam osjećala snažne pokrete u trbuhu ali ovaj je bio različit, kao da je tim pokretom beba željela reći da bi ona konačno izašla vani. Nedugo nakon toga osjetila sam lagano stezanje u donjem dijelu trbuha za koje nisam bila sigurna da su trudovi ali kad se nekoliko puta ponovilo u razmacima od 15-20 minuta bila sam sve sigurnija da je to to. Nakon 5-6 takvih stezanja osjetila sam jedan lagani “plop” kojim je pukao vodenjak i polagano počela curiti voda, a provjerom stanja u WC-u potvrdilo se da voda zaista curi i da je izašao i sluzavi čep kao manja količina sluzi i sukrvice. Dakle kod mene su se svi simptomi skorog poroda javili gotovo istovremeno i baš sam im zahvalna jer sam nedvojbeno mogla ustanoviti daje počelo. Nije me uhvatila panika, ali sam se ipak od uzbuđenja počela tresti pa sam se vratila u krevet i zamotana u deku čekala da se malo smirim.

U rodilište smo došli negdje oko 10:00. Na prvom pregledu ustanovljeno je da sam otvorena 2,5 cm što mi se činilo odličnim s obzirom da su trudovi koji su do toga doveli bili beznačajno bolni. Tu sam odmah izrazila i svoju želju za epiduralnom anestezijom na što mi je odgovoreno da će anesteziolog biti pozvan. Dobila sam i klizmu i moram reći da, suprotno očekivanju, to uopće nije bilo neugodno. Jedna je moja prijateljica uz smijeh konstatirala da se ona, nakon dugotrajnih problema sa stolicom u trudnoći, spasila kad su joj dali klizmu. Dok sam čekala da klizma počne djelovati, šetala sam ispred WC-a i odgovaralo mi je stajati na nogama, nekako sam instinktivno znala da je taj položaj dobar za napredovanje otvaranja i odugovlačila sam odlazak u boks koliko god sam mogla. Dok sam tako šetala nisam osjećala skoro nikakve bolove, a trudova je valjda ipak bilo jer je idući pregled pokazao da sam se otvorila za još jedan cm, dakle tad ih je bilo 3,5.

Muž me doveo u rodilište i zatim otišao jer nije bilo potrebe da bude sa mnom u vrijeme pripreme za porod, a vratio se na moj poziv kad sam se smjestila u boks. Moj se “partner za rađanje” dakle pojavio negdje oko 12:30 i na moje iznenađenje iz svoje torbe izvukao fotoaparat.

U boksu sam stajanje zamijenila ležanjem i ubrzo počela osjećati stezanje u donjem dijelu trbuha koje je postajalo sve jače i sve učestalije. Muž me svaki put kad bi trud započeo podsjećao da ga prodišem, a kad bi trud prestao podsjećao me da se pokušam opustiti. Bodrio me govoreći kako mi baš dobro ide. To mi je zaista pomagalo. U početku sam disala duboko no kako su trudovi postajali jači odgovaralo mi je disati sve brže i pliće da bi na kraju vrlo glasno i vrlo brzo dahtala. Koncentrirajući se na disanje i opuštanje vrlo sam se uspješno nosila s mojim prirodnim trudovima. Ležala sam na lijevom boku koji mi je i u trudnoći bio najugodniji položaj, a instinktivno sam sebi olakšavala bol na način da sam samu sebe masirala, desnom rukom dno leđa i istovremeno lijevom rukom donji dio trbuha zbog čega mi je nekoliko puta spao CTG uređaj. Muž mi je pomogao da ga ponovo namjestim. Pokušao mi je on masirati leđa, ali ja sam bolje osjećala koji dio treba masirati pa sam radije to radila sama. Bilo mi je važno da me on cijelo vrijeme obavještava o otkucajima srca djeteta, oni su bili unutar očekivanog intervala i to me smirivalo.

Kako je vrijeme odmicalo i trudovi bivali sve žešći ja sam sve više uranjala u neki svoj unutrašnji svijet gubeći vezu sa stvarnošću. Negdje sam ranije pročitala da je priroda priskočila u pomoć ženi u trudovima na način da žena ima osjećaj bržeg protjecanja vremena. Ja sam to zaista doživjela, minute su letjele i sada kad se toga prisjećam prizori se u mom sjećanju izmjenjuju kao na ubrzanoj video snimci. Tako je doletjelo nekih 16 sati kad se odnekud stvorio liječnik i obavijestio me da je anesteziolog zauzet na nekom drugom odjelu i da neću moći dobiti epiduralnu. Isto je tako konstatirao da je kasno da mi daju nešto za smirenje bolova jer bi to ošamutilo dijete. “Imat ćete dakle priliku osjetiti sve čari prirodnog poroda!” reče on. To mi se učinilo kao jako crn humor, ali danas mi je drago što sam zaista doživjela porod bez ikakvog sredstva protiv bolova i mogu reći da to i nije tako strašno kako sam zamišljala. Bolovi koji prate porod su toliko svrsishodni da ih nije baš umjesno ni nazivati bolovima, prije bi ih se moglo opisati kao intenzivan rad mišića.

Došao je i trenutak da me priključe na drip i to mi se uopće nije sviđalo. Znala sam da će drip ubrzati cijeli proces ali i da će trudovi postati teže podnošljivi. Meni su se moji prirodni trudovi činili dosta učinkoviti, otvarala sam se, a i dobro se nosila s njima uz pomoć disanja i relaksacije. Da sam mogla birati odbila bih drip bez obzira koliko bi porod tada potrajao. Faktor vremena mi nije ništa značio, puno mi je važnije bilo što lakše proći kroz svaki pojedini trud. Drip je djelovao skoro trenutno i odmah se primijetila razlika, stezanja su postala vrlo jaka, a pauze između njih vrlo kratke. Sad sam se već počela ritati nogama i rukama. U jednom trenutku sam se sa lijevog boka zamalo izdigla u klečeći položaj i činilo mi se da bih u tom položaju lakše prolazila kroz trudove. Očigledno je to položaj koji bi instinktivno izabrala za rađanje da sam mogla birati.

Moj je dragi za vrijeme jednog snažnog truda rekao da mu slobodno mogu zalijepiti “pest” ako će mi tako biti lakše što je valjda pokupio iz nekog sladunjavog američkog filma. Bila sam mu zahvalna što unosi humor u cijelu tu situaciju, tako smo održavali moral na visokoj razini.

Nakon nekoliko vrlo snažnih trudova odjednom me spopao najsnažniji od svih nagona koje sam do tada osjetila, nagon za tiskanjem. Nisam mu mogla odoljeti pa sam jednom jako tisnula još uvijek ležeći na boku, bilo je veliko olakšanje prepustiti se tom nagonu. Sestre su mi tada rekle da legnem na leđa i stavim noge na držače jer se očigledno približio trenutak izgona, a kad me u tom položaju pogodio idući trud praćen ponovo nagonom za tiskanje bilo je puno nelagodnije nego dok sam ležala na boku. Mislim da sam baš tada počela ispuštati zvukove koji su sličili na glasno stenjanje ili režanje. Nije mi bila namjera ispuštati krikove znajući da osoblje to ne voli, ali potreba da zavičem je došla spontano i nisam je mogla suspregnuti. Svi oko mene pokušali su me uvjeriti da vikanjem samo trošim snagu i da se usredotočim na tiskanje, ujedno su mi objašnjavali kako pravilno tiskati. Ja sam procvilila “Ajme nemojte se ljutit, tako mi je došlo!”. Nisu se ljutili, štoviše, ohrabrili su me pohvalom da sam odlična. Što se tiskanja tiče, unatoč tome što sam teoretski jako dobro znala kako se pravilno tiska napravila sam klasičnu grešku, umjesto u trbuh tiskala sam sebi u glavu. Zato su mi popucale kapilare u očima što sam kao suvenir nosila idućih 20-tak dana, blago podsjećajući na vampira.

U meni neugodnom položaju na leđima počeli su mi se grčiti nožni mišići i tu je suprug odigrao značajnu ulogu masirajući mi dijelove noge pogođene neugodnim grčenjem.

Kako je moje tiskanje bilo neučinkovito, liječnik i jedna sestra su mi u dva truda nalegli na trbuh, mališan je prvo provirio glavom, pa se malo vratio natrag, pa je u idućem trudu izašla glavica, čula sam uzbuđene povike da ćemo u idućem trudu roditi i tako je i bilo, uz još malo napinjanja rodio se naš dječačić. Vidjela sam ga dole niže od sebe, s lijeve strane moje lijeve noge, bio je potpuno modar i mlatarao je ručicama po zraku. Ranije sam mislila da ću se u tom trenutku sigurno rasplakati ali nisam, bila sam skroz normalna i pribrana. Sretnom tatici je sestra primalja predložila da dođe presjeći pupčanu vrpcu što je on s osmjehom prihvatio. Ma on je zapravo cijelo naše zajedničko rađanje odradio s osmjehom i s nekom spretnošću kao da to radi svaki dan. Onako odjeven u zeleno izgledao mi je kao dio liječničko-primaljskog tima. Bio je naprosto dorastao situaciji i taj je osjećaj da je sve pod kontrolom prenosio i na mene. Dok smo se u zadnjim mjesecima trudnoće psihički pripremali za zajednički porod ja sam mu više puta napominjala da za vrijeme poroda sjedi negdje po strani i da nikako ne zalazi tamo gdje su mi noge da mu od neugodnog prizora slučajno ne bi pozlilo. Međutim, kad su ga pozvali da presječe vrpcu on je bez problema odšetao u područje mojih nogu i to se činilo sasvim prirodno u tim trenucima. Ujedno me i obavijestio kojeg je spola dijete jer spol nismo unaprijed znali. Bolje rečeno nije nam nitko potvrdio slutnju da se radi o dečkiću koju sam ja imala od dana kad sam saznala da sam trudna.

Uskoro su mi mog mališana dali na ruke umotanog u nekakvu bijelu plahticu. Nije plakao, štoviše, bio je nekako posve spokojan i neopisivo sladak. Žmirkao je jer mu je jako neonsko svjetlo tuklo u oči pa sam mu ja rukom zaklonila oči od svjetla. Tada me pogledao ravno u oči. Ništa tako milo i nježno u životu nisam vidjela što bi se moglo usporediti sa tim pogledom tek rođenog i to još mog djeteta. Osjećala sam se beskrajno ponosno što sam donijela na svijet jedno novo biće. Osjećala sam veliku zahvalnost prema sestrama i liječniku koji su mi pomogli u tom važnom trenutku. I što je najzanimljivije osjećala sam se fizički sasvim dobro i psihički sasvim pribrano. Očekivala sam da ću biti fizički iscrpljena i da ću psihički biti u nekom posebnom stanju pojačane sentimentalnosti, da ću se sigurno rasplakati kao što sam se rasplakala gledajući porod na video kazeti. Međutim, bila sam skroz normalna, raznježena i preplavljena jednim novim i dotad nepoznatim osjećajem ali bez euforije, ponosna na sebe što sam eto konačno odradila taj važni zadatak. Kada sam tjedan dana prije poroda otišla na pregled liječnik mi je rekao da je porod fiziološki proces kojega se ne treba bojati. Tada sam pomislila da on kao muškarac ne može zapravo znati kakav je osjećaj rađati. Sada se u potpunosti slažem s njim jer sam zaista doživjela porod kao jedan fiziološki proces kojemu se naprosto treba prepustiti. Njime upravlja snažna i inteligentna prirodna sila s kojom treba surađivati primjenjujući tehnike disanja, relaksacije i pravilnog tiskanja i kad sve ide svojim tokom nema mjesta strahu i panici. Istina, trudovi nisu baš ugodni, ali bol odnosno osjećaj stezanja koji trudovi proizvode ima svoju svrhu i ta se bol zaista zaboravlja onog trenutka kad ona prestane.

Od trenutka kad sam osjetila prve trudove do trenutka rođenja mog mališana prošlo je točno 12 sati što mi se ne čini dugo za prvorotkinju sa više od 30 godina. Muža su zamolili da napusti rađaonu čim je presjekao vrpcu i slikao se sa nas dvoje. A ja sam sa strepnjom očekivala šivanje za koje bih mogla reći da mi je bilo neugodnije od svega onog što mu je prethodilo. Onaj osjećaj brzog protjecanja vremena koji je trajao za vrijeme trudova iznenada se izgubio, štoviše, sad mi se činilo da je vrijeme stalo.

Moje iskustvo sa splitskim rodilištem kao ustanovom je vrlo pozitivno. Prema sestrama i liječnicima u rađaoni osjećam beskrajnu zahvalnost što su mi pomagali u jednoj tako delikatnoj situaciji kao što je porod. Svi su bili ljubazni i vrlo profesionalni pa sam osjećala da se nalazim u sigurnim rukama. Niti jednog važnog trenutka nisam ostala sama, čak me iznenadilo koliko ih je puno bilo oko mene. Poslije na odjelu babinjača sve su mi se sestre doimale simpatične i spremne pomoći oko svega što bi ih zamolila.

Zanimljivo je kako sam se osjećala u danima neposredno poslije poroda. U knjigama i časopisima sam čitala o poslije-porođajnoj depresiji i plašila me pomisao o upadanju u neko takvo stanje. Međutim, dogodilo mi se da sam upala u stanje sasvim suprotno od depresije. Nazvala bih to nekakvom majčinskom euforijom pod utjecajem koje mi se sve činilo lijepim. Čak mi se, zamislite, i bolnička soba činila lijepom. Sobe su na južnoj strani i za vedrih dana su okupane suncem, a kroz prozor se u daljini vidi more. To me bacalo u nekakvo pjesničko raspoloženje, dolazilo mi je da zapjevam (što sam par puta i učinila) ili da napišem poneki stih. Izgleda da sam pod utjecajem hormona malo “makla”, ha, ha. U tim danima me naravno boljela rana od epiziotomije, ali kad bi mi doveli dijete mogla sam ignorirati bol i izvoditi neke pokrete tijelom koje sam inače izbjegavala. Blizina mog sina djelovala je poput analgetika, a sličnu sam pojavu primijetila i kod drugih mama.

Završila bih s konstatacijom da je meni porod bio pretežno lijepo iskustvo unatoč tome što ima i svoju mukotrpnu stranu. Mislim da se žene trebaju osjećati sretnima što su izravno uključene u misterij stvaranja novog života. Sudjelujući u porodu muškarci imaju priliku dijeliti taj misterij sa svojim ženama. Zajedničko sudjelovanje u jednom tako važnom, uzbudljivom i radosnom događaju zbližava na poseban način.